Kad se roditeljima digne kosa na glavi: Kakva su djeca sukladno svom horoskopskom znaku / podznaku?, Ne moraš baš u svemu vidjeti nešto dobro. Neke stvari su naprosto loše...
Cafe Osvrt na društvo

Ne moraš baš u svemu vidjeti nešto dobro. Neke stvari su naprosto loše…

Volim svoju obitelj. Kad smo skupa. Igramo društvene igre. Kad se smijemo! Napravimo kokice i gledamo filmove.

Filmovi me opuštaju. Nasmiju. Rasplaču. Iz njih učim. Rado ih gledam.

Volim čitati. Ponekad nešto vezano uz posao, ponekad nešto za zabavu.

Pratim web-inare ljudi koji znaju više od mene i od kojih mogu nešto naučiti.

Kuhamo. Svakodnevno! Ili muž ili ja. Ovisno  o tome, kako tko od nas radi.

Kolače radim samo ja. Često.

Čistim redovno. Ne volim nered. Alergična sam na njega.

Posadim cvijeće na balkonu. Svako proljeće! Bez iznimke! Volim kad mi balkon vrišti u bojama. Ljepše mi je onda s mužem,  ujutro   tamo sjesti i popiti kavu. Bacimo uz gutljaj kave, obavezno i razgovorčić ili dva, sa susjedima, u kući preko puta. Malo se bocnemo, narugamo jedni drugima (ili trećima). I nasmijemo. Za zdraviji početak dana.

Volimo glazbu. Kod nas uvijek nešto svira. Prepucavamo se, usput, tko je koji bend otkrio prvi.

Pjevamo. Grozno! Ali ipak pjevamo.

Pišem oduvijek. Kad god mogu. Kad mi je teško. Kad sam sretna. Kad mi se vrišti od sreće.

I ne radim ništa od toga zbog izolacije. Ne treba mi korona da me pokrene. Da nađem vrijeme, za ono što mi je bitno.

Ne treba mi korona da budem zahvalna.

Zahvalna sam uvijek! Na odličnim roditeljima. Bratu i njegovima. Bez njih bi izolacija bila nepodnošljiva. Na mužu, koji uskoči, kad radim do 7. Na djeci, koja shvaćaju da nema druženja, dok je sranje. Jer će druženjima, napraviti još veće sranje. Na učiteljici koja snima videa i šalje “bravo”, na baš svaki domaći rad. Zahvalna sam na kolegama, koji su mi produžena ruka, u ovo i bilo koje drugo vrijeme.Zahvalna sam na prijateljima s kojima se smijem, ovako na daljinu. Na porukama, koje pošalju u pravo vrijeme, kada ih najviše trebaš.

Ali imam pravo i biti ljuta, razočarana i uplašena. A sada to jesam.  Teško je! Ljudi umiru. Gospodarstvo je stalo. Budućnost je upitna. Ne nazire se kraj.

Ne možemo uvijek biti sretni i plesati sumanuto. Sreću ne forsiraš. Tugu ne  potiskuješ. Ne moraš, baš u svemu, vidjeti nešto dobro. Neke stvari su naprosto loše.

Ne  sjedim u kutu zgrčena i ne plačem po cijeli dan. Ako ste me tako zamislili. Radim. Radim od kuće, ali radim puno. Kad završim s poslom; ribam opsesivno kvake i prekidače za svijetlo s dezinficijensima.  Ispečem čupavce, kiflice, tortu, vrlo često kruh. Smijem se susjedovim teorijama, o nošenju maski, dok svako od nas pije čašu pivnice, u svom dvorištu. Iako, vrlo vjerojatno,  time iritiramo one druge susjede, koji ne vole naša “preko-dvorišna” druženja.

Stavim navečer “Labirint”, na stolić u dnevnom i zaigramo skupa. Obiteljski! Ljutim se, jer nikad ne stignem prva, ali skačem od sreće što nisam zadnja. Umirem od smijeha dok igramo “Vješala” i smišljamo što luđe riječi, koje ostali ukućani, neće pogoditi. Na kraju dana, u pidžamama, sjednemo pred TV i namjestimo film. Baš kao što smo večeras, namjestili “Carstvo velikog Oza”. Ispečemo hrpetinu pre slanih kokica, da nam dotekne.

I prođe tako dan! I u radu i kuhanju i smijehu i zahvalnosti.

A onda dođe noć. Teško zaspem. Buljim u strop i nije mi svejedno. Nije, vjerujte svejedno, kad čekaš je li pozitivan nalaz, nekome do koga ti je jako stalo. Nekome, kome to u ovom trenu, najmanje treba. Za koga to nije “samo obična gripa”. Vrijeme, luđački sporo, prolazi kad tako čekaš.  I bojiš se! Bojiš se poruke i poziva. Normalno je da se bojiš. Ne vidiš u tome baš ništa dobro.

Nije ti svejedno, ni što sve ovo, toliko dugo traje. Izbjegavaš vijesti! Javljanja iz stožera. Dosta ti je i crnih prognoza, ali i pljeskanja s balkona. Iritiraju te! Ali komuniciraš s ljudima iz cijelog svijeta. Moraš! Takav ti je posao. Zahvalan si da je tako, jer te spojio s predivnim, ali i luckastim ljudima. Pričaš s onima u Americi, Australiji,  Njemačkoj, Britaniji… Italiji…  Loše je. Jebeno je loše. Ne možeš to potisnuti plesom. Ni pjesma ne pomaže. Ni preusmjeravanje misli. Jedino što ti prolazi glavom je: ” Samo da više prođe! Neka prođe.”

Ne gledam sve crno. Imam lijep, dobar i ispunjen  život. Volim smijeh! Mnogo smijeha! Volim pozitivne ljude! Ohrabrujuće i pozitivne! Borce! Raduje me, što baš sada, vidim cijelu hrpu takvih oko sebe.

Ali ova bolest jeste loša. I nemojte me tjerati da joj tražim dobre strane.

Jer, neće te Korona natjerati da čitaš, ako to inače ne radiš. Nećeš pogledati onaj film, o kojem su ti jednom pričali, ako za njega ni onda nisi imao vremena. Ako ti je lakše pustiti dijete, da satima visi na PS, umjesto s njim igrati “Čovječe ne ljuti se”, nećeš to napraviti ni sada. Ako se nisi javljao susjedu, kad bi ga sreo na ulici, nećeš ni preko izoliranog balkona. Ako si sebična svinja, koja je pokupovala sve zalihe dezinficijensa za ruke, vjerojatno si takav bio i prije, a bit ćeš i poslije Korone.

Ako si požrtvovan i suosjećajan, ako se ponudiš obaviti kupovinu za stariju susjedu ili susjeda koji ide na kemoterapiju, gotovo sam sigurna da nisi takav postao, jer te izolacija oplemenila. A oni, koji su sami sebi najbitniji, niti sada neće shvatiti, kako su samo sićušni dio, jedne velike, međusobno povezane grupe! 

Prava priroda ljudi se neće promijeniti zbog karantene! Otkrit će se potpuno jasno!

Ne zavaravajmo se! Nije ovo prilika za rad na sebi. Tko želi raditi na sebi, to radi uvijek.

Ovo je jedna opaka boleština, koja u šaci drži cijeli svijet. Ne da mu da diše. I nema u njoj ništa plemenito! Ti joj slobodno budi zahvalan, jer ti je dala priliku da naučiš španjolski. Ja… ja  je želim što prije zaboraviti. Želim svoj život natrag!

Iako znam, da svijet nakon ovoga neće više biti isti!

Komentari

Neki baner