Koraci koji mogu promijeniti vaš život u jednom danu!, Život u Doba Korone: Tražite odgovore u sebi
Razmišljanja

Život u Doba Korone: Tražite odgovore u sebi

Koliko god zastrašujuće izgledao corona svijet, koliko god teorija oko novonastale bolesti postoji, činjenica je da nas tjera na novi način života i na introspektivu. U ovakvo doba duša bolje osjeća koliko smo svi međusobno povezani. Ne možeš misliti samo na sebe, ne možeš ne imati suosjećanje, ne možeš se ponašati ne misleći na druge, jer na kraju posljedica tog tvog ponašanja neizbježno stiže i na tvoja vrata. Zaboravili smo na to. Stigao je podsjetnik.

Ne mogu točno reći datum kada je sve ovo s virusom počelo i kod nas. Naravno da bih sad mogla vrlo lako doći do te informacije, ali to nije cilj. Ovo nije izvještajni članak za javnost. Inače sam jedno od onih lica koje izbjegava pratiti medije. Možda ovo „izbjegava“ i nije pravi izraz. Jednostavno, osjećam da mi većina njih ne donosi korist.

Slažem se s mojom dragom majkom i još mnogima, treba biti informiran.

Imati informacije u današnje doba je moć. Ali ipak previše je informacija, više nekorisnih nego korisnih koje pretjerano uzburkavaju naš i onako preaktivan i nemiran um. Nabildan um donosi nemir, strah, neizvjesnost. Udaljava te od onog što uistinu jesi. Udaljava te od drugih.

Isto tako i prevelika emotivnost. Skreće te s puta. A tijelo naše drago, ono je naš dom koji isto tako traži svoje. Pokret i fizička aktivnost čine ga energiziranim i u funkciji onoga što mu je svrha. Tako da ravnoteža svega toga mora biti. Ali o tome ću drugi put.

Kako nije važan datum kada je počelo i kod nas, mogu samo reći da je dan kada ovo pišem petak. Moj „sveti“ dan. A vjerujem da je „svet“ mnogima. Ali ni sinoć, a ni jutros, nema tog osjećaja ushita što sutra dolazi potpuno slobodno vrijeme. Dva i pol dana da radiš sve ono što želiš. Osim ako nisi među onim sretnicima ili bolje reći svjesnijima koji to čine u sve dane.

Većina nas, na žalost, nije. Ili barem nije dovoljno. I tako zbunjena s tim novim osjećajem kao i gomilom drugih novotarija koje nam se događaju iz dana u dan, danas donesem svjesnu odluku prilagoditi se svemu, prihvatiti dušom, a ne umom da je situacija takva kakva jest. Pružanje otpora i ne prihvaćanje stvaraju loše vibracije i kemiju u tijelu, a to može dovesti do bolesti i nepotrebnog koraka unatrag.

Osjetila sam to jako dobro po svom tijelu ovih dana. Plač nad situacijom. Grozničavo razmišljanje kako živjeti, kako se ponašati. Kako se postaviti prema majci koja je sama i čeka nalaz? Kako provoditi dane i noći bez svog životnog partnera? Kako živjeti bez mogućnosti vidjeti svoje prijatelje, brata i njegovu divnu obitelj? Kako raditi od kuće, a da posao i dalje funkcionira?

Jako puno pitanja iz kojih viri neprihvaćanje i zabrinutost.

Korak unatrag ne želim, želim novi korak, korak prema naprijed, korak prema boljoj sebi. Mali korak, bilo kakav, samo da je prema naprijed. Kad bi svi radili korake unazad gdje bismo završili?!

Zapravo mislim da sam odluku prihvaćanja svega donijela već jučer. A danas ju počela realizirati. Svemir nam uvijek pomaže na našem putu da što brže i što lakše ostvarimo sve svoje ciljeve, nadanja i želje. Uvjerena sam u to. Znam to svim svojim bićem. Iako to često zaboravim. Što zbog nedovoljne vjere u sebe, što zbog lijenosti, što zbog nedovoljnog prihvaćanja vlastite odgovornosti.

Poruke iz Svemira stalno stižu samo je stvar toga prepoznajemo li ih. Ako smo u svom duhovno – mentalno – emotivnom neredu, vrlo je mala mogućnost prepoznati takve dragocjene poruke. Jučerašnji razgovori sa sobom baš su me umirili. Tome je doprinijela i dvosatna šetnja s prijateljevim psom.

Zrak, priroda i opušteno stanje čine čuda. Na kraju dana brzinski sam očistila mailbox i ugledala poruku Ivana Bavčevića kojeg već duže vrijeme pratim i poštujem njegov rad. Nekoliko riječi usjeklo se u tom trenutku u dušu. „Možda je vrijeme da napišete knjigu koja čeka na vas“, napisao je. Jako mi se to svidjelo i dojmilo me.

Već dugo to želim, napisati knjigu.

Često sastavim koji redak u glavi, jako rijetko na papiru. Jutros kad sam se probudila, popila kavicu i moj zdravi žuti napitak, meditirala, zahvalila se, ponovo sam se sjetila da moja knjiga čeka na mene. I ta pomisao učinila je da se osjećam ušuškano. Sretno.

Osjećam da je sad pravo vrijeme da učinim ono što već dugo želim. I tako evo nas zajedno u tom novom putovanju. Možda neće odmah nastati knjiga. Već poneka pričica. Ali to je mali korak. Korak po korak.

Ako ste došli i do ovih redaka, ja sam jako sretna i ponosna i hvala vam na tome. Meni to znači da sam vas uspjela zainteresirati, zabaviti, potaknuti. Nadam se da ću to uspjeti i malo duže. Potrudit ću se. A onima koji do ovog dijela nisu došli isto tako sam zahvalna. Znači mi to da trebam biti puno zanimljivija i originalnija. I pokušat ću to. S idućim korakom.

Shvatila sam da mi je zapravo jako zanimljivo promatrati što se događa na našoj planeti i tražiti odgovore u sebi. Bilo bi divno da u ovim izazovnim trenucima za čovječanstvo, svatko od nas iskaže, zabilježi sve ono što primjećuje, što iskonski osjeća iz srži svog bića. Samo nekoliko najvažnijih i iskonskih uvida. Kada bi postojalo nešto poput „registar uvida za kvalitetniji život“ u koji bismo to sve upisali, ja bih voljela biti istraživač takvog registra.

Vrlo rado bih proučavala sve vaše uvide, stvarala i pokušala na svoj način dati doprinos našim budućim novim životima. Svatko od nas bi to mogao učiniti na svoj način. Sa svojim talentima po rođenju.  Uvjerena sam da bi to dovelo do puno kvalitetnijeg života u odnosu na život kojeg smo do neki dan živjeli.

Koliko god zastrašujuće izgledao corona svijet, koliko god teorija oko novonastale bolesti postoji, činjenica je da nas tjera na novi način života i na introspektivu. Kao i kod mene do jučer, vjerujem da kod mnogih postoji otpor tome. Navikli smo živjeti tim nekim životom koji, kad napraviš mali odmak, ipak ne izgleda tako sjajan.

Gradovi su prenapućeni. Sela, zaseoci, otoci, gorski krajevi pusti.

Onim rijetkima koji su tamo često se čini kao da su sami na svijetu. Već godinama bruje priče o potrebi ravnomjernog razvoja Lijepe naše. Međutim, malo je pravih poteza s pravim rezultatom. Svi potezi su uglavnom neka šminka, tekući puder.

Sad kad vidim kako ova strašna bolest najbrže napreduje u većim sredinama i da mi jako puno toga zapravo uopće nije potrebno, da mi je puno toga društveno  nametnuto mogla bih se odmah sutra preseliti na selo ili na otok ili u brdo. Osjetim da bih tek sada mogla smanjiti svoje dosadašnje apetite za materijalnim kao što i trenutno činim.

Ne rade trgovine osim onih s hranom, ne rade uslužne djelatnosti. Prvo misliš kako ćeš bez toga, treba ti još to i to pa onda još i ovo. I tako unedogled. Ali sad kad ne možeš, shvatiš da ti je baš dobro s jednom trenerkom i cipelama manje.

U ovakvo doba duša bolje osjeća koliko smo svi međusobno povezani. Ne možeš misliti samo na sebe, ne možeš ne imati suosjećanje, ne možeš se ponašati ne misleći na druge jer na kraju posljedica tog tvog ponašanja neizbježno stiže i na tvoja vrata. Zaboravili smo na to. Stigao je podsjetnik.

Tko zna što nas sve još čeka?! Kakvi će novi izazovi doći? Koje će biti posljedice ove globalne „Corona krize“?

Promatrajte što se događa, osluškujte sebe. Bilježite u svoj registar uvida, sigurno ćete tako biti važan kotačić u novom poretku. Ovo nam je prilika. Ovo nam je izazov koji je tu ne s razlogom da nas sputava i zaustavlja nego da nam pomaže da izrastemo, narastemo, dotaknemo ono za čim duša traga.

Sve je u službi nas i našeg boljitka. Idemo samo hrabro naprijed!

Lea Fadljević

Komentari

Neki baner