Zašto se plašimo pustiti glas?, Podvojena...
Osobni razvoj Razmišljanja

Podvojena…

Danas samo želim pisati. Na oldfashion način. Želim ruke umrljane tintom i zgužvane stranice papira. Želim miris starih knjiga u sobi. I šalicu kave želim.

Miran kutak i kolibu pod snijegom. Želim samoću. Želim tišinu. Želim otkriti tko sam.

Svi počinju svoje priče time kako je sve počelo. Kad se radi o meni i mojim stanjima uma, depresiji i drugim čudnjikavim pojavama, ja nemam ni najmanju predodžbu o tome kako je počelo. Došuljalo se podlo i nečujno kao lisica do kokošinjca, a da nisam ni primijetila da je nešto nestalo. I tako, malo po malo, nestajala sam ja. Nestajalo me dio po dio dok mi se nije činilo da od stare mene nije ostalo ništa.

Taj stranac u kojeg sam gledala u ogledalu nije mi se sviđao.

Nije imao ništa od moje vedrine i divljenja životu i samoj Božanskoj Kreaciji. Nije bio karizmatičan i u stanju povući mase da mu se pridruže u pohodu na  bilo što.

Jer taj je karizmatičan dio mene mijenjao tokove stvari, mogao navesti bilo koga da promijeni mišljenje ili pak učini bilo što. I to ne obmanjujući nego jačinom vlastitog samopouzdanja navodeći ga da pomisli kako je u zabludi i kako je jedino logično ono što je meni logično. Kako je stvarno jedino ono što je meni stvarno.

Bilo je divno biti ta osoba. Samouvjerena na samoj granici arogancije ali nikada preko nje.

Lijepa i svjesna da je lijepa ne razmećući se nego šireći ljepotu oko sebe. Ljepotu duha. Ljepotu neograničene mašte. Ljepotu uvjerenja da je sve moguće i da će zasigurno promijeniti svijet ili barem ostaviti nezaboravan trag u pijesku vremena.  U njenom svijetu nije bilo vremena za sumnje, propitkivanje odluka, sram, okrivljavanje sebe i drugih. U njenom sadašnjem svijetu samo nema vremena. Ni za što važno nema vremena.

Kako sam samo željela ubiti tu novu nametljivicu, zbrisati je s lica zemlje, zaboraviti da je ikad postojala. Samo je iščupati iz dubine sebe i zakopati, zaklati i iščupati joj grkljan kako više nikad ne bih čula njezin glas. Njene osude. Njene sumnje. Njene misli. Krivnju kojom me truje.

I tako dok sam je samo željela rastrgati na komade, strpati u crnu vreću i zakopati negdje gdje je ni zraka sunca više nikada neće moći ogrijati, znam da sam je trebala samo zagrliti i sve joj oprostiti. Jer sve je to radila iz želje da me zaštiti, da me spasi. Ne shvaćajući da je jedini spas koji mi je trebao bio spas od nje (mene) same.

I tako, uzimam jedino zajedničko što s tom osobom koje se užasavam imam: uzimam cvijet koji obje najviše volimo.

Uzimam maleni suncokret i bacam ga u rijeku da ga odnese što dalje, zajedno s njom. Da joj pruži malu utjehu, taj simbol radosti i života, dok odlazi na put bez povratka svjesna da je se odričem u potpunosti. Da je više nikada ne želim u blizini. Da je više ne trebam. I da joj opraštam.

Jer mi smo bile baš kao i naš omiljeni cvijet; ja sam bila njegova jutarnja inkarnacija koja traži svjetlo i sunce i otvara se Svijetu. Ona je bila ona večernja i noćna: obješene glave, pofurena, zatvorena, stisnuta i uspavana koja je žmirila pred Svijetom bojeći se pokazati lice, bojeći se da je ne vide i bojeći se što će vidjeti ako pogledaju. Sakrivajući se sama u sebi, lišena hrabrosti i one životne iskre venula je polako i sigurno. I onda je uvenula.

Srećom, kako nikada nije bila borac, kako je uvijek puštala životu da je poražava, da njome bije i da je baca i udara njome poput vala o stijenu, okrutno i bez milosti, pustila me da pobijedim.  I ja sam pobijedila.

Tihana Petrac Matijević

Komentari

Neki baner