Neki to vole od kuće
Business Cafe

Neki to vole od kuće

Neko sam vrijeme razmišljala o kojoj temi pisati u vremenu u kojem svi govore samo o jednoj stvari i u kojem je većina nas zatvorena u svojim domovima. I tada me nazove dobar prijatelj. Nedostaju nam kavice uživo, pa se svaki drugi – treći dan nalaktimo svak’ ispred svog računala, upalimo Skype i sa pristojnom dozom humora prebiremo po svakodnevici.

No, jučer je moj dragi prijatelj naše online kavenisanje započeo sa visokom dozom frustracije. “Ne mogu više, šefica će me ubit’ sa stalnim pozivima i zadacima! Neću niti spomenuti kako me uredno zovu i svi ostali iz smjene, jer uvijek imaju još samo jedno pitanje!!!”, osuo je paljbu očaja, a nisam još pošteno niti sjela za računalo.

Prvo mi je pitanje bilo – pa zar ne radiš od kuće?

Za milisekundu sam saznala da upravo u tome i jest problem – postalo mu je stresnije raditi doma nego u firmi. Od onog trenutka kada se ulogira u službeno računalo pa sve dok ga, osam sati kasnije, ne poželi baciti o zid, moj prijatelj ima osjećaj, kako sam veli, “kao da mu pola firme sjedi u dnevnom boravku i on se nema kamo sakriti, jer su mu sav stres posla odjednom donijeli doma”.

Moj se frend teško navikava na ovakav sustav rada, jer isti proizlazi iz trenutne situacije u kojoj smo se svi našli, pa donošenje posla doma smatra svojevrsnom “invazijom na privatnost”.

I tu sam se malo zamislila. Jer, meni je rad od kuće svakodnevica. Takva je priroda mog posla; sama sam svoj gazda (kako se voli reći), nisam vezana uz mjesto u nekakvoj tvrtci, ali sam itekako vezana uz rokove i obveze prema onima koji od mene očekuju obavljanje određenog zadatka. To hoću li ja početi s poslom sat vremena ranije ili kasnije, utjecat će samo na mene i trpjet će samo taj moj posao. A nitko ne želi da mu posao trpi i da, u konačnici, urodi neuspjehom.

Rad od kuće kao blagoslov, prokletstvo ili potpuni nerad?

I zato me cijeli naš razgovor podsjetio na one brojne ljude koji rad od kuće smatraju ili potpunim blagoslovom (jer, kao, možeš što hoćeš, u svojoj si kući) ili manje vrijednim od “pravog rada” u tvrtci ili, u krajnje zatucanom slučaju, ne smatraju radom uopće.

Kao što sam napomenula nekoliko rečenica prije, to što ja mogu birati hoću li se ustati iz kreveta sat vremena prije ili kasnije, nije nikakva beneficija (inače sam jutarnji tip osobe, pa mi to pogotovo ništa ne predstavlja). Zapravo, samo si oduzimam dragocjeno vrijeme za odrađivanje posla na koji sam se nekome obvezala. I tog nekoga nije briga hoće li meni za rad trebati sat, dva ili šest, niti ga zanima hoću li, dok radim, sjediti na stolcu, krevetu ili visjeti s lustera – njega zanima samo isporuka gotovog posla u dogovoreno vrijeme i na dogovoreni način.

Stanka da pogledam seriju ili odem u šetnju samo zato jer mogu i jer me nekakav šef prijekorno ne gleda je posve besmislena kada se uzme u obzir kako će me posao i dalje čekati te da naručitelj posla i ja dobro znamo kako smo svi vrlo lako zamjenjivi.

Posao je posao, ma gdje god ga vi radili

Ovaj je svijet stalno bojište za mjesto pod suncem, no ljudima treba malo više vremena da shvate kako nije fizičko mjesto rada ono što nas čini ispunjenijima i učinkovitijima. Sjediti na kućnoj fotelji ili na uredskoj stolici bit će jednako frustrirajuće ako nas uvjeti rada ne čine sretnima ili ukoliko radimo posao koji ne volimo. Ako nam je šef bezobzirni kreten to će biti i ako nam šefuje od doma i ako sjedimo u nekakvoj zgradi koju zovemo firmom. Ako nismo zadovoljni plaćom, nezadovoljni smo i doma i u firmi. Mrzimo li posao koji radimo, mrzit ćemo ga jednako dok god ga obavljamo.

I opet se vraćamo na onu dobro poznatu – pronađi posao koji voliš i nećeš morati raditi ni jednog dana svog života (neki su ovo, doduše, shvatili predoslovno, pa jednostavno ispali neodgovorni i lijeni). Zato, smjesti se ugodno na toj stolici gdjegod se ona nalazila i odradi posao kako treba. Jer, dok ti spavaš sat vremena dulje, netko će možda osvojiti svijet.

Komentari

Neki baner