Možda ne mogu biti iskra svjetlosti u tvojoj tami, ali mogu razumjeti zašto tamo ostaješ, Nedovršene priče, Možda mi danas ne treba tvoj monolog. Možda mi samo treba da mi budeš frend..., Ne dvoumim se postaviti granice kad se netko ponaša kao debil, Jedna u stilu platinaste Carrie: Zašto se On vrati tek kad Ona zaboravi na njega?, Nisu naše emocije slabost, već činjenica da smo zaboravili kako se s njima nositi..., Nemoralne ponude, Zabranjeno voće, Kako sam u trenu izgubila milijun, malih sivih stanica ili o fenomenu 'dick pickova'?, Tren prije no što utihne muzika..., Ili možeš i hoćeš ili možeš al' nećeš - sve je samo stvar tvog stava
Popularno Tridesete

Nisu naše emocije slabost, već činjenica da smo zaboravili kako se s njima nositi…

Toliko puta su mi rekli da su emocije slabost. I da svaki put, kad pokažeš da ti je stalo, daješ nekom drugom moć da te vine do zvijezda ili da te zgazi. Pa ispada da bismo sretniji bili da emocija nema. Nije li to ono što sustav ionako želi, pretvoriti nas u stvari, u brojeve? Da živimo kao strojevi…

Pa zamisli život bez emocija… zamisli svijet bez glazbe, bez umjetnosti, bez boja. Zamisli ljude sve s istim izrazom lica.

Zamisli ljude koje voliš bez osmijeha. Ne ide baš, zar ne? Nije to ono što želimo, iako se svojski uvjeravamo iz dana u dan da bi nam tako bolje bilo. Lakše…

Kome su to emocije slabost? Samo onima koji se nikad nisu naučili s njima nositi.

Moje je srce otvorena knjiga, onima koje sam pustila dovoljno blizu da bi me mogli čitati. Oni razumiju kad sam tiha, razumiju kad se zatrpam poslom, razumiju čak i one moje osmijehe koji bi svakog prevarili, ali njih ne mogu, jer su to oni osmjesi u kojima se silno trudim, ali mi ne sežu do očiju.

I takva sam zaista rijetko, to su trenuci poput ovih sad, kad se preslagujem i pokušavam priviknuti na život daleko od svega i svih koje volim. Ne sviđa mi se i neću nikad reći da mi je ovako dobro. Ja nemam potrebu glumiti.

No čini mi se kako mnogi ni sad, čak ni u ovim okolnostima, ne znaju ništa drugo no glumiti. I dalje se drže svojih uloga i ne uzmiču od njih. I dalje se drže privida, a čemu? Ionako ih nitko ne gleda.

Većinu vremena nas ionako nitko ne gleda. Nismo važni. Ne na onaj način na koji si volimo umišljati.

Samo si uvijamo često da se nešto oko nas vrti. Ali ne vrti se ništa. Ničiji svemir neće stati bez nas. Živimo u vremenu kad smo to konačno trebali shvatiti. U vremenu koje nam je jasno pokazalo da nije bitno tko si, ni čime se baviš, ni koliko imaš novaca, ni koliko si umišljaš da si bitan… jer svi smo dobili isti tretman. I svi smo natjerani baviti se sobom.

Sve ono vrijeme kad nam je govoreno da naše emocije i naša ljudskost nije bitna, sad su porušeni. Pokazano nam je što planeta misli o tom. Pokazano nam je da sve ono što smo si nametnuli kao prioritete jednostavno nema vrijednost.

Tvoj biznis? Realno možda više neće postojati kad se jednom okonča karantena.

Tisuće tvojih pratitelja? Odjednom ih baš i ne zanimaju krpe koje nosiš.

Tvoj lifestyle? Koji lifestyle? Nema više šetnji na špici s brendiranim torbicama.

Reklame? Uspjeh? Tvoje lice bez boje i emocije, jer se pokušavaš prodati pod lutku.

Ali mnogi i dalje glume i čekaju da prođe da bi se vratili na staro.

Staro više ne postoji. Nikad više ništa neće biti onakvo kakvo je bilo. Da, budala će uvijek biti i da, mnogi će i dalje ganjati privid i da… i dalje će većina tih nesigurnih, isfrustriranih i nadasve pogubljenih pričati kako emocije nisu bitne i kako se uspjeh mjeri stanjem na računu. Ali pitam ih – jesu li si uspjeli kupiti sreću sve ove dane dok su zatvoreni u karanteni?

I koliko sad vrijedi vječno proganjanje posla? I koliko vrijedi živjeti za image? I koliko vrijedi glumatanje da su uspješni i sretni kad su eto sami. Samo sad tek uviđaju točno koliko.

Moj telefon nije prestao zvoniti od prvog dana karantene. Zvoni još i više sad kad smo doma no što je zvonio dok je sve bilo u ‘normali’. Smijemo se, plačemo, raspravljamo, svadimo, planiramo… nitko nikome ništa ne glumi.

Zovu me i ovi ‘markirani’ i nadasve ‘uspješni’, pa mi pričaju kako su zaboravljeni i sami. Pa možda je stvar u tome, kako konačno njihov lažni glamur i beživotna lica i prodavanje idiotizma, više nikome nisu napeti.

Nijednog influencera nisam pratila ovih dana, ne zanima me što imaju za pokazati.

Ne zanimaju me njihove isprazne spike, pametovanja i copy paste citati, ne zanimaju me njihove ispeglane, beživotne fotke i žalovanja što su im otkazane suradnje i putovanja. Ne zanimaju me ni webinari raznih ‘business eksperata’, glupa i beskorisna umrežavanja, jadikovke onih kojima je posao sve i ne znaju kuda bi sa sobom sad ‘dok sve stoji’, niti me zanima itko tko je naprosto FEJK.

A tek razni savjetnici i gurui, što odjednom imaju lijek za sve i svakog, globalne meditacije, zbog kojih te iskosa gledaju ako ne sudjeluješ… jer kao kakva si ti to osoba ako ne ‘meditiraš za mir u svijetu’? Svijet je u miru, bure su u nama, bure su tu jer svi nešto glume, utrkuju se s nekim, nekog sabotiraju, potkradaju i ganjaju neki kvazi uspjeh i neku glupu sumu na računu i svakome vide mane, a ne vide sebe.

Pa dok se pitate zašto nam je došla korona, eto vam odgovora, došla je da nas sve skupa natjera da se prestanemo baviti prividima i glupostima, natjecanjima i usporedbama. Došla je da nas natjera da se pomirimo sami sa sobom.

A nema pomirenja i nema osjećaja mira, dok si ne dopustiš sve svoje emocije. Dok si ne dopustiš ljudskost.

I možeš glumiti kako si zen i kako samo čekaš da sve ovo prođe i uvijati si u glavi ideju, kako tvoje meditiranje nešto mijenja u svijetu i kako ti svojim mislima ‘liječiš nekog na daljinu’, ali dušo draga, to je i dalje čisto zavaravanje…

Nitko od nas nije trenutno osobito sretan. Osobito nisu sretni oni što prozivaju široke mase i govore gluposti poput – ‘Ako nisi sad u karanteni završio bar deset webinara i pročitao 30 knjiga, onda nisi pametno iskoristio vrijeme’.

Ma daj se zbroji. – to je moj odgovor svakom tko si uzima pravo nekom drugom govoriti kako da provodi vrijeme u situaciji koja nikome nije legla i koja je sve nas izbacila iz poznate nam orbite.

Što god da ćeš raditi dok sjediš kući u karanteni, važno je da si dozvoliš osjećati, i strah i stres i tjeskobu. I da si dozvoliš ljudskost i propitkivanje i da se preslaguješ kako god želiš. I kako ti je potrebno.

I vjeruj mi, sasvim je u redu reći da nisi sretan.

I sasvim je u redu ne odgovarati na pozive i poruke i sasvim je u redu misliti kako su svi koji i dalje glumataju po društvenim mrežama jednostavno pukli, jer vjeruj mi, neki jesu… možda sad u karanteni a možda i davno prije nje.

Svijet je prepun luđaka, samo ih sad malo jasnije vidimo. Prepun je fejkera i prepun je nesretnih ljudi. I ti nesretni svoju nesreću liječe tako da svima ostalima nameću lažne ideale koje nijedno ljudsko biće ne može dosegnuti. Ali stvar je u tome da ni ne treba.

Ne treba nitko od nas težiti ničem što mu nije prirodno.

A sve što nam se zadnjih desetljeća nameće kao ‘normalno’ to jednostavno nije. U redu je što to vidiš, u redu je što brišeš ljude s Fejsa. U redu je što odlučuješ mijenjati i sebe i krug ljudi s kojima ćeš se družiti kad se ukine karantena. U redu je ako planiraš promijeniti sredinu i posao pa čak i životnog partnera.

I u redu je što ti ljudi fale ali i što ti mnogi od onih koje si smatrao bliskima, idu na živce.

Što te iritiraju njihovi glupi memovi, blogovi i duck faceovi, meditacije, statusi i ispiranje mozga, beskrajnim popisima ‘što se sve mora napraviti u karantetni’. Jer… ovo je situacija kad imaš obavezu jedino prema sebi. Kao što je zapravo svi uvijek i imamo. Ali je nekako lakše ‘u normali’ podleći pravilima pogubljenog društva, kojem su uzori retuširane barbike, kvazi ‘uspješni’ pojedinci i babe koje na sve imaju komentar i svakom su loncu poklopac.

Ovih dana vidimo tko su stvarni heroji.

Vidimo koje su stvarne vrijednosti. Vidimo koliko je ljudskost zaista bitna i kako nas osjećaji čine onim što bismo zaista trebali biti – ljudska bića. Vidimo posve jasno koliko je čovječanstvo zabrazdilo u samozavaravanje i koliko je podleglo utjecajima plastike. Do te mjere da je zatrlo ono što ga i čini posebnim – smijeh, suze, tuga, nemoć, ljutnja, radost, strast, panika… ljubav.

Emocije.

Pa osjećaj. Dozvoli si da budeš samo ti. Nitko ne gleda, nikome ne trebaš objašnjavati.

I ničiju glupost, ludost ni pomahnitalost više ikad tolerirati.

Komentari

Neki baner