Per aspera ad astra Popularno

Nisu bitne greške, nikad ni nisu bile…

Razmišljala sam mnogo ovih dana. Raspravljala i procesuirala. Promatrala i reflektirala. Izgubila povjerenje i dobila motivaciju. Ostavila stare želje sa strane i pronašla nove ciljeve, a neke od postojećih samo ojačala i potvrdila.

Pila sam kavu. Trenirala. Spavala. Slušala predavanja i učila. Gledala seriju. Gledala emisiju. Čitala knjigu. Izležavala se. Pitala sam se, nemoj me pitati kako i zašto… Zašto se laži nagrađuju, a istina kažnjava?

Da…

Čitala sam knjigu. Započela je ovako: „Htio sam samo pokušati živjeti ono što je samo htjelo izaći iz mene. Zašto je to bilo tako teško?“

Krenimo ispočetka.

Svi ljudi imaju svoje mane, svaki čovjek s vremena na vrijeme napravi grešku, svatko od nas ima svoje mušice koje samo on razumije ili možda ni on sam, i to je okej jer ga to čini čovjekom. Nismo sačinjeni od vilinske prašine i zvijezda, sačinjeni smo od krvi i mesa, od dobrog i lošeg.

Mene iskreno moje mušice nikad nisu pretjerano mučile jer sam se odavno pomirila s činjenicom da sam samo čovjek. Nisam superheroj, nisam svetac, nisam Bog, samo sam čovjek. Imam svoja uvjerenja, svoje stavove, mišljenja, želje, potrebe, ciljeve. Možda nisam uvijek u pravu, ali samo to što razmišljam svojom glavom je već mnogo. Realno.

I bila sam mnogo puta osuđivana samo zato što se nisam bojala biti ja, nisam se bojala priznati da imam mane, a nisam se ni bojala reći ti ili pokazati što mi je na umu. Iskreno, nemam snage, a ni vremena za neku glumu, opravdavanja i borbe s vjetrenjačama.

Iznosim svoja mišljenja ponekad i previše. Nekad ih iznosim premalo jer smatram da nema smisla. Ne upuštam se u stvari koje me ne zanimaju. Ne opravdavam se odavno jer opet nema smisla, ljudi shvaćaju samo iz svoje perspektive. Ne suzdržavam se dok treba ukazati na ono što mislim da je krivo pa makar i ja bila u krivu, ali lakše mi je reći i pogriješiti nego držati to u sebi. Ne pričam s tobom ako mi se ne priča. Pričam i previše ako si mi super i ako se dobro osjećam uz tebe.

Priznajem, nije lako živjeti s takvom osobom. Svjesna sam u kakvom svijetu živimo.

Ali onda vidim koliko su neki ljudi obožavani samo zato što su malo bolji u skrivanju svojih greška i poroka, malo im se lakše ulizivati i pretvarati i pitam se – tko je tu lud?

Zašto se meni sudi zbog neke stvari samo zato što se ne bojim priznati je, a nekome drugome se zbog te iste stvari neće suditi čisto zato što je ne priznaje? Jesam li luda ja jer se ne bojim pa ispadam loša, je li lud on koji drži stvari u sebi da bi zadovoljio druge i čeka da pukne, ili su ludi ljudi kojima moraš sve crtat’ da bi shvatili?

Znam da je ovo možda preteška tema za nedjelju, ali samo razmislite koliko su ljudi blesavi.

Da…

Gledala sam emisiju. Tema su bile plastične operacije. Manje bitno koji je bio sadržaj, ali bitno je da je ta žena pokupila brdo groznih komentara samo zato što je javno rekla da je napravila neku korekciju na sebi, a osobe koje to rade „iza zastora“ su pošteđene sve te mržnje.

I ja se opet pitam tko je tu lud jer ispada da je najveća greška stajati iza svojih riječi i djela. Očito nije problem raditi stvari koje se „ne smiju“ i koje se „ne bi trebale“, problem je priznati.  

Nisu bitne „greške“, nikad ni nisu bile, svi ih radimo. Bitno je tko bolje glumi.

I upravo zato je tako teško živjeti ono što samo želi izaći iz tebe. Jer to nije poželjno, to nije općeprihvaćeno.

Ali znaš što? Živi svejedno.

Eventualno ćeš pronaći ljude koji ne vole samo ono dobro u tebi nego cijelog tebe. Ljude pred kojima se ne trebaš skrivati i ljude kojima se nije teško nositi s istinom. To su ljudi zbog kojih će sve biti vrijedno.

Eventualno ćeš shvatiti da živjeti život i nije toliko loše. A živi se upravo kroz iskustva, kroz pokušaje i promašaje. Nije živio onaj koji je razmišljao kako treba živjeti.

Živio je onaj koji je jednostavno… Živio.

Komentari

Neki baner