Nađi sebe na granici između srca i razuma, tamo stanuje ljubav, Možda ne mogu biti iskra svjetlosti u tvojoj tami, ali mogu razumjeti zašto tamo ostaješ, Nedovršene priče, Možda mi danas ne treba tvoj monolog. Možda mi samo treba da mi budeš frend..., Ne dvoumim se postaviti granice kad se netko ponaša kao debil, Jedna u stilu platinaste Carrie: Zašto se On vrati tek kad Ona zaboravi na njega?, Nisu naše emocije slabost, već činjenica da smo zaboravili kako se s njima nositi..., Nemoralne ponude, Zabranjeno voće, Kako sam u trenu izgubila milijun, malih sivih stanica ili o fenomenu 'dick pickova'?, Tren prije no što utihne muzika..., Ili možeš i hoćeš ili možeš al' nećeš - sve je samo stvar tvog stava
Popularno Tridesete

Jedna u stilu platinaste Carrie: Zašto se On vrati tek kad Ona zaboravi na njega?

Nisam znala o čemu bih pisala… Cijeli mi je dan proletio između poslova i pokušaja da smislim temu. Negdje oko pola 6 popodne konačno sam odustala, ugasila laptop, zgrabila jaknu i uputila se u đir oko jezera…

Dva sata, 7 kilometara i 3 telefonska poziva kasnije, glava mi je i dalje bila prazna. Napravila sam večeru, pospremila kuhinju, napunila kadu i uronila u sapunicu. Negdje tamo u sobi, mobitel je uporno zvonio.

Ma briga me! – odbrusila sam sama sebi u bradu i zagledala se u tamnocrveni lak na noktima mojih, već pomalo, smežuranih stopala.

Bila sam tako umorna. Sita poziva, poruka, mailova i ljudi. Sita karantene i svačijih priča kako im je dosadno. Meni sve ovo vrijeme nije stiglo biti dosadno.

Potonula sam u vodu skroz kako bih smočila kosu…

Tema

Pola sata kasnije, drhtureći ispod ručnika, dohvatila sam mob i krenula čitati poruke. A zatim je mob u mojoj ruci zavibrirao. Poziv. Moja Jadranka.

– Halo draga.
– Hej! Išla sam do frendice… samo odnijeti nešto, nisam mogla prije.
– Sve okej, ionako sam bila u kadi.
– Čuj mila, imam temu za tvoju kolumnu!
– Da?
– Da! Vidjela sam da ti je neka žena napisala da trebaš pisati o ljubavi…
– Joj nemoj me, molim te. Zbilja ali zbilja nisam sad u stanju pisati o tome. Trenutno mi je previše drugih stvari na pameti.
– Ma jesi! I trebaš. – cvrkutala je ona veselo s druge strane žice.

Uzdahnula sam, pa upitala:

– Dobro… O kojoj se temi radi?
– Znaš, nikad mi nije bilo jasno, zašto se muškarci jave kad se žena ohladi?
– Dobro, ne pratim te baš…
– Mislim, daš mu sve, on se ponaša kao kreten, povuče se… I onda njoj to dosadi, pa se okrene sebi, posloži se, zaboravi na njega i hop, evo ga! Sad bi joj on dao cijeli svijet. Zašto? Mislim da je to dobra tema…
– Dobra je, da, ali… Ne znam da li mogu o njoj sad pisati. Nisam nekako u tom modu, sva sam u poslu i nekim planovima.
– Ajde probaj! – zamolila me, a ja sam obećala da hoću.

2 sata, 50 trbušnjaka, 30 čučnjeva i sto grčeva u nogama kasnije, glava mi je i dalje bila prazna.

Sex and the City ili ipak ne?

Nisam imala odgovor, a nisam željela ni glumiti Carrie, s kojom me sve više ljudi u posljednje vrijeme uspoređivalo.

‘Sex and the City’ nikad nije bila moja shema. Iako bi ona sigurno imala neki opaki pasus o tome. Na kraju bi cijelu situaciju provukla kroz svoj nedefinirani odnos s Facom i voila, kolumna! I barem milijun bi žena na Manhattanu zadovoljno kimalo glavom u znak odobravanja.

Ali ja nisam Carrie i ne idealiziram ni žene, ni muškarce, ni veze, a ni ljubav.

Zašto se muškarci zagriju kad se žene ohlade, tj sjete da neka ona postoji, taman kad ona zaboravi da tamo negdje postoji, neki on?

Hmmm, mislim da je u pitanju pažnja koju uzimaju zdravo za gotovo. Isto tako mislim da obožavaju biti lovci, a nema slađe srne od one koja je već bila u toru, ali je uspjela zbrisati.

To je nekako dupli izazov, jer kreću iz minusa i šanse za ponovno osvajanje te žene su minimalne, ako uopće postoje? Nema jamstva, nema garancije, baš ništa u tom pothvatu nije sigurno, postoji samo beskrajna želja za čuti jedno njeno ‘možda’. Iako najčešće dobiju – ‘Ne, hvala’, odbijanje poziva ili ignor poruka.

No, nema veze! Što veći njen otpor to veća razina testosterona, izmiješana adrenalinom i još kojim čudnovatim hormonom, koji zajedno čine koktel ludila koji preuzme kad ona grakne – ‘Ne!’

Jedna u stilu platinaste Carrie: Zašto se On vrati tek kad Ona zaboravi na njega?
Carrie Bradshaw & Mr. Big (Sex and the City)

A svaka je od nas barem jednom to doživjela. Trudila se, borila, bila dobra, draga, prisutna dok je tamo neki on, bio baš kao Carrien Faca, prevrtljiv, pogubljen, vječno zauzet i nezainteresiran. I svakoj je od nas u nekom trenu pukao film i otišle bi dalje.

I ne bi bilo happy enda k’o s Facom, jer nismo sve tupaste plavuše koje samo tako zaboravljamo nemar i nepoštovanje.

Stvari se mijenjaju kad se promijeni Ona

Ponekad stvar nije ni u nemaru, manjku emocija ili interesa s njegove strane, ponekad je stvar njegove nemogućnosti da čuje ono što mu ona govori, na što ga upozorava… Ponekad je i stvar njegove ljubomore, posesive ili prosto debilane. Zapravo nije važno, važno je da njoj bude dosta. U nekom trenu podvuče crtu, odustane od borbe s vjetrenjačama i uputi se u nekom drugom smjeru. Ne iz inata, već zato što je odabrala sebe. Odabrala je osjećati se dobro i biti sretna u svojoj koži, a ne kako bi njemu ili ikom drugom nešto dokazala.

Taj shift u njenoj glavi, ponašanju i vibri na muškarce djeluje kao opijum.

Been there, done that. Čak sam ponekad frendicama savjetovala da se namjerno udalje i prekinu komunikaciju s tipom koji se ponašao u stilu Petra Pana sa svojom nedefiniranom ‘odi mi, dođi mi’ spikom i vide što će se dogoditi. Svaki put bi upalilo, likovi bi prosto poludjeli za njima.

Ali osobno, nikad nisam koristila te fore. Meni kad prekipi – prekipi i frajer doslovno može dubiti na trepavicama. Ne postoji ta razina upornosti u kombinaciji s lijepim riječima, buketima, luksuznim poklonima i five star vještinama udvaranja, koje bi me mogle ponovno zarotirati prema njemu.

Jednostavno u glavi prelomim i idem dalje. Ako je lik okej, ostanem mu frendica, ako nije jednostavno zaboravim da postoji.

Ali, mislim da je to stvar karaktera. Mislim da su zbog toga mnogi likovi dugo jurili za mnom, jer su znali da nemaju šanse. Nije bila stvar u meni, već mojoj nezainteresiranosti. Neki i dan danas jure svoje vjetrenjače.

Zrela ljubav

No, kad se sretnu dvoje odraslih, realiziranih ljudi koji su zaista spremni na kvalitetan odnos, onda takvih glupih igrokaza nema. I da… to je zaista rijetko. I da, treba se posložiti puno faktora za takvu priču, ali… ja nekako vjerujem da je uvijek do nas. Ako sami nismo spremni, ni ta osoba koju želimo neće biti spremna.

Ponekad nam treba vrijeme da sagledamo stvari realno, iz svakog mogućeg kuta. Ponekad moramo riješiti sami sa sobom mnoge drame i zavrzlame da bi bili spremni nekom pružiti ljubav. Iskrenu, zrelu, bezuvjetnu, punu poštovanja i razumijevanja.

Zbog toga sam rekla da ću čekati onog pravog, onog kome ću ja moći biti ona prava. Bez igrica i nepotrebne drame.

U pravom trenu, na pravom mjestu, dvoje zrelih ljudi mogu zaista doživjeti bajku, ako je oboje žele i ako su oboje na nju spremni.

Ako nisu onda je to kupus. Onda su to razni Faca & Carrie likovi iz stvarnog života, nespremni na život, odgovornost i ustupke koje nosi izazov življenja u dvoje. A kome to treba i tko si to želi?

Samo frajeri sa sindromom Petra Pana i nezrele curice. Odrasli muškarci i žene sigurno ne.

Komentari

Neki baner