Sve što svaka žena zaista treba imati..., Marilena Dužman: Opsidijan, to učiti djecu kad neprirodno postane prirodno?, Turton: Sedam smrti Evelyn Hardcastle
Biti Mama Roditeljstvo

Što učiti djecu, kad neprirodno postane prirodno?

Devedesetih se sjećam, onako, kroz maglu. Ne zato što sam bila premlada, nego zato što se nemam bog zna čega sjećati. Loša moda, svakodnevna granatiranja, tekuće vode ni u tragovima, struje otprilike jednako…

Nisu to bile baš neke godine, za prosječnog tinejdžera.

Kad proživiš sranje, staviš ga negdje daleko, u pozadinu memorijske kartice i ne izvlačiš tako često. 

Tako sam i ja zaboravila da sam imala 13, 14… Da je škola bila dopisna. Da sam učila pod svijećom. Kod kuće.  U skloništu. Da sam često trčala iz škole, s ispita, pod granatama. Da sam nekoliko puta dnevno, s mojima, morala na 5. kat, bez lifta, vući kante s vodom iz vatrogasne cisterne, preko puta zgrade. Da sam se kupala, s na plinu zagrijanom vodom, a onda tu istu vodu “čuvala” za wc. Da nisam mogla staviti slušalice na uši, zatvoriti oči i praviti se da sam negdje drugdje, jer su se baterije čuvale za Kroniku dana u 19:00, a radio se gasio iste sekunde, kada bi ona završila. Da mi je nenormalno, dugo vremena, bilo normalno.

Kad proživiš takvo sranje, trudiš se ne misliti o njemu. Ali sranje, kad hoće vani, nađe put. Tako je i ono moje, izašlo na površinu.

Snimala sam danas sina, dok je rješavao zadatke iz matematike. Za učiteljicu.

Sjetilo me to moje dopisne škole.  Tuge i bijesa i nemoći. I sve je opet protutnjalo kroz mene. Još jednom, istim intenzitetom, kao i 90-ih. Borila se sama sa sobom. U istom trenu bila bi hrabra pa bi plakala. Trilijun misli i sjećanja, u jednoj sekundi. Pa se trgnem i pogledam u njega…

Smije se! Uzbuđeno bira najbolje mjesto za snimanje, slaže knjige ispred  sebe i trudi se govoriti dovoljno glasno i razgovijetno.

Svaki zadatak, završava pogledom prema kameri, smiješkom i palcom gore. Ne mislim više o 90-ima i lošim skriptama iz Analitičke kemije. Smijem se i ja..

Je li nenormalno, još jednom postalo normalno? Jesmo li se već počeli navikavati?

On uzbuđeno čeka da se učiteljica javi.

Stiže poruka:”Matematika-točno i pravilno si podijelio. Bravo. Priroda-bravo! Petica.”

Bravo za učiteljicu. Ponosan je i zadovoljan. Slavi uz ples iz Fortnite-a.

To je ono što on ima, a ja nisam imala 90-ih. Dvosmjerna komunikacija.

Nakon “škole”, 4 ture kiflica. Šunka i sir, nutela, marmelada… On reže šunku. Ja valjam tijesto.

Igramo “vješala” dok čekamo da se kiflice ispeku. On piše kredom crtice, po crnom zidu od kamina. Devet slova. Imam i glavu i ruke i tijelo i lijevu nogu. Vješala su skoro gotova. Spašava me zvono na pećnici. Prva tura gotova. “Ž” vičem iz kuhinje:. Dobijem i desnu nogu. Gubim. Opet. Riječ je: Izolacija. Naravno!

On skače. Smije se! Još jedan pobjednički ples. Plešem s njim!

Djeci je to bitno. Podrška. Smijeh.  Učenje. Igra. Da i dalje uče i da ih motiviramo. Da sutra nastave. Ne trebemo ih trovati svojim strahovima i sumnjama.

Roditelji i profesori, trebaju djeci u ovom sivilu pokazati, malo svijetla. Oni trebaju biti ti, koji će ih maknuti od statistike, od umrlih i zaraženih, od porasta nezaposlenih i ekonomske krize…od strahova.

Roditelji trebaju pokazati da je baš sada, obrazovanje bitno. Učiti ih da propitkuju, razmišljaju, pričaju. Da budu pozitivni. Da vjeruju u sebe. Da ne smiju posustati. Da će upravo njihov trud, poštenje i ambicija činiti razliku.

Profesori trebaju to potvrditi, usmjeriti ih i motivirati. Pohvaliti! Potaknuti, da nakon njihove poruke, plešu Flos ili Deb ili koji god već Fortnite ples treba. Samo neka plešu.

Ne vrijedi slati zadatke, bez da pošaljete objašnjenja.

Ne vrijedi štopericom mjeriti, tko će odgovoriti prvi. Motivirati samo najbrže, umjesto točne. Ne nagrađivati trud. Ne voditi računa, ako se radi o starijoj djeci, da ste vi, tek jedan od 5, s istom količinom zadataka, toga dana. Ne voditi računa, ako se radi o mlađoj djeci, da komunikacija, zbog dobi djeteta, ide preko roditelja. O zaposlenim roditeljima koji im ne mogu pomoći, baš u tom trenu, kada ste vi pištoljem proglasili start utrke. O roditeljima koji ne sjede uz mobitel, jer su dobili otkaze. Koji muku muče kako platiti račune. Taj  internet, preko kojeg komunicirate.

Ne vrijedi ni kukati, da nije prirodno da nam djeca uče preko mobitela i tableta, kad smo se još jučer hvalili kako čitaju s 3, množe do 100 s 5, pričaju tečno engleski sa 6 i sve to zahvaljujući buljenju u isti taj mobitel, tablet ili TV. Ako dijete može uzeti vaš i svoj mobitel da bi snimio video na TikTok-u, jednako tako može snimiti sebe, dok odgovara matematiku.

Ne trebaju se djeca učiti nepravdi, strahovima i izlikama. Ne podcjenjujte njihovu sposobnost učenja i prilagodbe. Snalažljivost. Dajte im priliku da se dokažu. Nemojte ih uvjeriti da su znanje i trud nebitni. Nemojte ih učiti odustajanju kad je teško! Naučite ih da se bore unatoč tome. Da budu lavovi. Da znaju više nego jučer. Da misle svojom glavom! Učite ih, igrajte, pričajte s njima, slušajte ih.

Jer i ovo će proći. Ono što će naučiti, ostaje zauvijek.

Postoje profesori i “profesori”. Baš kao što postoje i roditelji i “roditelji”. A kada neprirodno postane prirodno, te razlike izađu na vidjelo.

Na vama je.

Komentari

Neki baner