Per aspera ad astra Popularno

Proljetno čišćenje

Napisala mi je – „Ja ne znam, ali meni je ova karantena baš otvorila oči. Valjda zato što smo udaljeni od svih ljudi pa vidimo bolje iz daleka.

Odmah sam znala o čemu priča.

U neko doba bez korone, trčali bismo za obavezama, ganjali snove i živjeli u petoj brzini. Došli bismo doma, ili otišli na kavu, i pričali bismo o bilo čemu čisto da skratimo vrijeme, čisto za razbibrigu i da maknemo misli od napornog dana. 

Ne bismo previše birali, a ni razmišljali o ljudima oko nas. Imali bismo pametnijeg posla od razmišljanja jesmo li s tom osobom jer nam odgovora ili iz navike, iz sigurnosti. Ne bismo ni birali teme za razgovor. Nije bitno, daj mi bilo što, samo da mi uspori mozak.

A sad smo zaista usporili. Došli smo do zavoja i iz pete brzine se prebacili u drugu. Skrenuli još nismo, ali samo što nismo. Jer odjednom je sve pojačano i ne možemo više bježati od samih sebe.

Nema svih onih silnih obaveza koje bi nam skretale misli. Sve je tu, pred nama. Od jutra do mraka. Tu su. Odjednom kužiš tko su i koje su to stvari koje ti ispijaju energiju. Odjednom shvatiš da s nekima odavno nemaš zajedničkih tema. To ti slama srce, nećemo se lagati, ali i dalje je sve pojačano i jednostavno ne možeš. Nemaš se gdje sakriti i praviti se kao da ti osjećaji, i spoznaje, ne postoje.

Stvari koje su te u ono doba opuštale su sad samo plitke i nepotrebne, bez smisla i svrhe. Sitni razgovori su postali još mučniji, a zabavni sadržaj bez trunke inteligencije u sebi odavno nije zabavan.

Iznenadiš samog sebe jer shvatiš da ti najviše nedostaju stvari i ljudi koji ti nisu bili ni na kraju pameti. Pomalo se grizeš i koriš jer ti ne nedostaje ono što bi možda trebalo, ono što bi bilo racionalno i očekivano. Na kraju krajeva, smiješ se samom sebi jer ne vjeruješ koliko život može biti ironičan. I koliko ti je sve ispred nosa; svi odgovori, opcije i izlazi.

Zatim se pitaš zašto nekim ljudima prije nisi pridavao malo više pažnje. Također su bili tu, ali uvijek u sporednom planu dok su zapravo zaslužili glavnu ulogu. Pitaš se zašto neke stvari nisi radio prije. Očito ti donose sreću i mir, gdje je zapelo?

I tako se vrtiš u krug s tisuću pitanja, ponovno se raspadaš i gradiš iz pepela, pališ staro i oblikuješ novo sve dok ne skreneš. Kažem to kao da je loše, ali ne mislim da je loše skrenuti. To se samo priča da je loše, da bi ostao na njihovom putu i po njihovim mjerama.

A to nisu tvoje mjere, zar ne? Postaje pretijesno. Materijal previše stišće, a sastav izaziva alergije. Makni se. Skreni s tog puta i nastavi po onom koji ti je prikladniji, bliži i sličniji. Proljeće je, obavi proljetno čišćenje.

Izvadi iz ladica sve uspomene i odluči koje je vrijedno zadržati, a koje samo uzimaju prostor. Obriši prašinu, pogledaj oko sebe i preuredi po svojoj mjeri, prema sebi.

Zbog sebe.

Komentari

Neki baner