Savjeti iz kuta zločeste cure: Nije on ni zaboravan ni škrt, samo si ga naučila da dobiva sve uz minimalan trud, Živiš li punim plućima ma kakav bio trenutni splet okolnosti?, Srca lome strahovi a ne ljudi. Srca lome demoni s kojima se nikada nismo naučili nositi...
Popularno Tridesete

Živiš li punim plućima ma kakav bio trenutni splet okolnosti?

Više me to ne iznenađuje, što mnogi misle kako će biti sretni kad konačno ostvare neki svoj cilj. Završe u vezi ili braku, podignu kuću, otplate kredit, otputuju na drugi kraj svijeta ili kad im odrastu djeca. I onda se to i desi, cilj se ostvario, djeca su odrasla, kredit je vraćen, a sreća? Ona je izostala.

Čudno je to kako ljudi podrede svoju dobrobit nečem izvanjskom i uvjere se da bez toga ne mogu naći ni svoju svrhu ni svoju radost. I onda se razočaraju. I tako uvijek iznova. Sa svakom osobom s kojom stupe u neki odnos, sa svakim poslom i iskustvom… skupljaju dane, godine i razočaranja, pa se u nekom trenutku osvrnu i shvate da boluju od kroničnog nezadovoljstva.

Kad smo nedavno zaglavili u karanteni, samo sam čitala tugaljive poruke i patničke statuse. Odjednom većini je život stao i bilo im je nezamislivo uopće pomišljati sanjati, stvarati i maštati dok sjedimo kući i čekamo da prođe.

I eto, prolazi, a mnogi su doslovce potratili dva mjeseca na žalovanje. Znam, opet će biti onih dokonih baba koje će mi reći da sam bahata i bezosjećajna, ali jesam li?

Kome je koristio svjesni odabir misliti crno? Kome je koristila depresija?

Život se nastavlja, ali zapravo sve ovo vrijeme nije stao, samo se odvijao u drugačijim okolnostima. Moj svaki dan bio je ispunjen poslovima i aktivnostima i to ne samo zato što sam poduzetnica, već zato što sam odlučila iskoristiti vrijeme maksimalno.

Konačno sam čitala. Pročitala sam more novih naslova koji su se mjesecima skupljali na stolu. Pročitala i more klasika koje naprosto volim. Slikala sam, što nisam godinama, završila svoj roman i započela novi.

S Majom sam provela sate i sate u diskutiranju i dogovorima oko knjige. Šetala sam, vježbala, pekla kolače i uz sve to i dalje radila svoj posao i bavila se obrascima, zakonskim odredbama i pravilima koja se i dalje mijenjaju na dnevnoj bazi. Ni u jednom trenu nisam stala iako je bilo trenutaka kad me oprala sjeta, zapravo čežnja za nekim dragim ljudima, ali… znala sam da će to proći i da ću ih uskoro opet vidjeti.

Uzbuđenje zbog pomisli da ćemo Klemi i ja opet voditi naše rasprave na trosatnoj kavi i da ćemo Maja i ja konačno proslaviti njeno useljenje u novi stan i da ću s Jacom finally na kavu i da ću vidjeti i zagrliti Piku i Gmazice i da ću u nekom trenu konačno via Sarajevo da zagrlim Madži i Rami… sve to puni me veseljem i optimizmom, pa čežnja prerasta u jedva čekanje.

Veselim se ali i dalje živim u sada i ovdje. Volim ih i nedostaju mi, ali ne mogu, ne želim i neću biti uplakana i poražena jer eto sada ne možemo sve ono što bi htjeli.

Prijateljica mi je jutros rekla da je nesretna jer dva mjeseca nije vidjela dečka a on sad radi planove za ljeto bez nje. Zapravo se pitam da li se on uopće više smatra njenim momkom?

Ona sve to negira i bolna je. Razumijem je ali se pitam zašto ona ne bi živjela svoj život bez njega, ako on svoj otvoreno i sretno živi bez nje? Ako za njega više ne postoji ono ‘mi’, već postoji samo ‘ja’?

Zašto nam sreća i planovi uvijek ovise o nekom drugom?

Život ne staje ako se promijene okolnosti, ni zbog korone a ni zbog propale veze. Život se nastavlja. On se događa sad.

Ljudi, poslovi, planovi… prolazno je sve i svi mi. Ne znamo hoćemo li sutra biti ovdje, ne znamo hoće li tu biti oni koje volimo. Nema jamstva. Imamo nadu i imamo ovaj trenutak. Imamo mogućnost sjediti i plakati ili ga proživjeti najbolje što znamo, tamo gdje jesmo, s onim što nam je trenutno na raspolaganju.

Nemojmo da nam životi budu vječne karantene u kojima smo zarobljeni strahovima i očekivanjima. Nemojmo da nam sreća ovisi o nečem što se možda hoće a možda neće ostvariti. U redu je sanjati, to nas motivira, to nam daje elan da ustajemo, gradimo, stvaramo ali podrediti sebe sada i svu svoju dobrobit nekom budućem iskustvu, pa… to je po meni suludo.

Danas sam jedna osoba. Imam obitelj, dom, prijatelje i još bar dva tjedna karantene u kojoj imam mogućnost raditi stvari za koje inače i nemam baš puno vremena. Sutra tko zna… možda ću biti žena i majka i moji će se prioriteti i ciljevi promijeniti. Možda ću i odseliti u inozemstvo. Možda upišem faks ove godine. Možda se zaljubim opet. Možda… razumijete?

Mi ne znamo što će biti jer u životu je samo promjena sigurna.

No, ono što znam je da sam sretna, neovisno o raspletima nekih budućih događaja, neovisno o okolnostima koje se ionako mijenjaju baš kao godišnja doba, neovisno o ljudima koji jesu ili nisu ovdje. Jer sutra, možda oni neće htjeti biti dio mog života i što bih ja sad trebala? Odustati od sebe i življenja?

Rekla sam prijateljici – Živi. Odboluj, isplači i kreni dalje. Isplaniraj ovaj dan. I sutrašnji i onaj za tri tjedna i onaj za tri mjeseca. Razmisli što želiš raditi, gdje želiš ići, što želiš ostvariti i onda kreni. Veseli se ali ne očekuj. Nadaj se ali nemoj se podrediti ciljevima. Uživaj u trenutku. Odluči kamo ćeš na more. Idi s društvom ili sama. Posjeti tetku, prijateljicu, pročitaj koju dobru knjigu, postani fan neke blesave serije, pleši i živi… jer zašto bi tvoj život stao zbog nekog tko mrtav hladan svoj živi bez tebe?

Ovo je okrutna istina, ali svatko sam sebi treba biti dostatan.

Voljeti nekog nije isto što i biti svojevoljna žrtva vlastitog jada. Voljeti znači i prihvatiti i pustiti. A živjeti punim plućima ne znači uživati i biti sretan tek kad su okolnosti oko nas savršene, već i kad apsolutno nisu… uvijek, gdje god bili, što god radili, ma kakve nas okolnosti u tom trenu zatekle i tko god u tom trenu bio il ne bio naš životni suputnik.

Komentari

Neki baner