Razmišljanja

Život je jednostavno predivan i toliko jednostavan. Što?

Zvuči kao neka pompezna, nevjerojatna, izlizana, čudnovata rečenica, zvuči kao nešto nemoguće i nerealno, zvuči kao rečenica koja funkcionira u teoriji, u praksi stvari ipak (t)leže drugačije. I možda biste mi mogli pojasniti te osporiti ono što sam rekla.

Prije no što to već poželite, a vjerujem da barem podsvjesno već i jeste, dopustite mi da objasnim, razmislite na kratko ili na dugačko i onda recite što god želite.

Debatirajte u komentarima, javite mi se na nekoj od (ne)društvenih mreža, potražite me i objasnite mi zašto pričam gluposti.

Želim vas čuti. Možda, stvarno pričam gluposti.

Možda samo vi (kao i ja jednom) živite u drugačijoj stvarnosti.

Iskreno ja živim u toj „gluposti“, nosim ružičaste naočale a „pljuvanje“ mi je veoma rijetka pojava, oni koji me znaju – kažu da mi to baš i ne ide, pretežno im zvučim smiješno u ljutim trenucima i fakat mi je genijalno.

Imamo i perspektivu, svatko ima različit pogled ili stajalište, no recite mi.

Nismo li zapravo jednaki, plastični i jednostavni?

Jednaki jer smo od krvi i mesa, plastični jer naše agresije i kompleksi odaju samo ono o nama, jednostavni jer nam na kraju dana zaista ne treba puno i pojedinačne želje nam se ne razlikuju previše.

Ne osjećamo li se „kao svoji na svome“ onog trenutka kada se iskreno nasmijemo, kada u sebi zračimo (a tako i osjećamo da izgledamo na vanjštini) samo tih trenutaka kada smo istinski sretni, puni nade, energije, dobre volje, želje, vibracije, entuzijazma, ma što god željeli i u što god vjerovali…

Zašto onda nerijetko bježimo od tog izvornog, iskrenog “ja”? Zašto onda nismo to svakoga trenutka, svakoga dana, svakoga jutra i svake večeri? Gdje je nestala iskrenost i gdje je nestala jednakost, malenkost?

Zašto nerijetko odlazimo i biramo nezdrave staze, biramo hodati linijom manjeg otpora i u svemu gledati pesimizam?

Zašto mrzimo i plašimo taj optimizam, ne samo u sebi nego i druge okolo sebe?

Zašto poprijeko gledamo ljude koji su veseli, zašto poprijeko gledamo taj optimizam, zašto poprijeko gledamo tuđe snove, ambicije, a potonje i rezultate, uspjehe koje su postigli?

Hm, sigurno ih nisu postigli na lagan način, sigurno ih nisu postigli gledajući negativno na mogućnosti.

Zašto i dalje jurimo autima, životima te govorimo da nemamo vremena?

Zašto govorimo da smo ozbiljni i da nemamo vremena za sreću, smijeh, šalu?

Zašto smo se obukli u godine, radni staž, titule i smatramo kako smo sada „veliki“?

Zašto na ljude oko sebe gledamo horizontalno sada kada smo dovoljno visoko da to „možemo“?

Zašto nam se „može“ i tko nam je dopustio da na lice nabacimo strašne stvari i skinemo iskreni osmijeh, ambicije i entuzijazam?

Stvarno, tko (n)vam je to dopustio?

Komentari

Neki baner