Možda si dobra djevojka, iskrena i draga ali si svejedno negativac u nečijoj priči, Ljubavi bez strasti ne opstaju, Je li ona umišljena gadura ili si ti jednostavno pravi Neandertalac?
Popularno Tridesete

Možda si dobra djevojka, iskrena i draga ali si svejedno negativac u nečijoj priči

Ponekad pomisliš kako znaš odgovor i kako je jasan. Misliš da znaš što je ispravno i trudiš se slijediti tu utabanu stazicu vlastitih moralnih načela. Trudiš se prihvatiti i emocije i njihov kompas i pomiriti um i srce, ali… ponekad ne ide.

Ponekad je jedini put, priznanje da puta nema.

‘Uvijek postoji put, uvijek postoji način.’ – rekla bi neka stara ja, neka koja je do nedavno stanovala na ovoj adresi i u mojoj glavi. Ta moja upornost rušila je najviše bedeme i ostvarivala nemoguće, dok god je vjerovala da to ima smisla. Ali ona je bila nevjerojatno tvrdoglavo stvorenje… često na svoju štetu, jer bi za te velike uspjehe plaćala visoku cijenu. Padala bi umorna i često bi se desilo da ono za što je krvarila nije toga bilo vrijedno. Okus pobjede nije bio sladak, pa se počela pitati čemu ta stalna potreba za osvajanjem novih vrhova?

U posljednje je vrijeme počela odustajati od bitki koje iako zna da može dobiti, odnose previše nje… previše njene snage, energije, ljubavi i magije koja bi na nekom drugom području mogla doći na plodno tlo i stvarati čuda.

Ljubav bi uvijek trebala biti ključ. – ponavljala je sebi dok se vrtjela u začaranom krugu.

Ali što vrijedi ljubav prema ikome i ičemu, ako nam ona samo čini loše? Ako zbog nje stvari ne vidimo jasno, ako nam ne donosi radost već samo čežnju, ako nas u jednom trenutku više boli no što nam daje polet.

Ona je i dalje ljubav, ali nije obojena kako bi trebala biti. I mijenja nas. Postajemo zatvoreni, odrezani od sebe, kivni na svoje odabire, na svijet.

Pretvara se u nešto što ne miriše na proljeće, na polet, na veselje. Pretvara se u razočaranje.

Upornoj se lavici nije sviđao taj okus gorkih pobjeda, a nije se znala s time miriti, pa je konačno mahnula bijelom zastavom i potpisala kapitulaciju.

Jedan mi je od mojih najboljih prijatelja, zadnji put kad smo se vidjeli rekao da sam srcolomka. Gledala sam ga zbunjeno jer ja samu sebe nikad nisam tako percipirala.

U mojoj je glavi srcolomka ona žena koja namjerno koristi sve svoje čari kako bi nekog zavela pod svaku cijenu, samo da sebi dokaže da može, a tada se hladno okrenula i otišla. A ja to nikad nisam radila, barem ne svjesno.

Sad znam da postoji mnogo načina da nekome slomiš srce. Možeš ga slamati i dok sjediš pokraj njega, pa ti prste plete u kosu a zna da te nikad ne može imati, ne zato što vi to ne bi željeli, već zato što između vas postoje bedemi za koje ne znate možete li ih ikada srušiti.

Srce možeš slomiti i tako što si uvijek tu, što si oličenje fantazije koja ne bi trebala postojati i predstavljaš bolni podsjetnik na stare, krive odabire.

Srce možeš slomiti čak i kad ga nježno nosiš u svojim dlanovima i paziš na njega kao nešto najdragocjenije na planeti.

Najviše ga slamaš kad to spoznaš i shvatiš da nisi trebala dati sve što jesi, a onda to oduzeti jer te stvarnost ošamarila posred lica. Jer ti je postalo previše nositi se s teretima koje ne razumiješ i zbog toga vrludaš. Ima te ali te nema. Malo voliš, malo nestaješ. Malo si hrabra, malo te strah, malo… se ne poznaješ.

I onda se začudiš kad se druga strana povuče, jer ne zna što će s tobom? Ti si utopija. Ti si onaj okus sangrije u kasnu ljetnu noć, što nijedan buke više nikad ne može zamijeniti, ali boca je skoro prazna a ti odbijaš dolijevati.

Srce možeš slomiti čak i kada voliš.

Čak i onda kad naoko sve radiš ispravno, jer ne shvaćaš da imaš moć lomiti ljude. I to je tako opasno. ‘Ti si opasna.’ – rekao je, a ja sam ga promatrala u čudu, kao dijete, nevino gledajući u njega bez razumijevanja o čemu priča.

Trebalo mi je mnogo neprospavanih noć i mnogo unutarnjih monologa da bih shvatila da sam negativac u mnogim pričama. A silno sam se trudila biti pozitivan lik. Ona koja uvijek donosi ispravne odluke, koja ne prelazi granice koje ne treba priječi i sva je po p.s.-u.

Ali ponekad to nema veze s našim namjerama. Ima veze s osmjesima koji se protumače krivo, s kavama koje se ispijaju satima dok misliš da je to prijateljstvo a druga strana vrti u glavi neki drugi film. Ponekad ima veze i s porukama koje izgledaju nevino ali nisu takve, jer su dvosmislene. No ne razmišljaš o tome dok ih pišeš, jer nemaš svjesnu namjeru nekome slati krive signale.

‘Nekim je ženama seksepil u krvi.’ – rekla je moja Jadranka.

‘Kako to misliš?’ – pitala sam je.

‘Tako, nema to veze ni s time kako si se obukla ni s time što si kako kažeš “daleko od savršenstva“… jednostavno zračiš tako, tako utječeš na ljude. Muškarci te obožavaju a žene te iskreno i otvoreno mrze. Ne sve, ali… mnoge da. Ti imaš takav seksepil. Možeš imati svakog. Znaš to i ne koristiš svjesno, ali podsvijest je sasvim druga priča. I razumijem te, jer mi je svojedobno prijatelj rekao da meni ni jutena vreća ne bi pomogla. I ne bi!

Na to smo se obje nasmijale.

Ali jutros mi nije bilo smiješno. Prepoznala sam se kao negativac u očima koje me gledaju s obožavanjem. Prevelikim obožavanjem.

I sjedila sam tako vrteći po glavi sve naše razgovore, uporno tražeći neku rečenicu koja je mogla biti krivo shvaćena. Tražila sam svoje dvosmislene poruke, razmišljala jesam li možda nesvjesno koketirala? Nisam, sigurna sam da nisam.

‘Uvijek grizeš usne.’ – rekao je best frend…

‘Da, pa?’

‘Pa što se onda čudiš? To je muškarcima privlačno.’

‘O.’ – promucala sam, posve nesvjesna da to radim na način koji bi nekome mogao biti sexy, jer ih grizem i kad sam zabrinuta i kad sam zbunjena i kad sam ljuta.

Negativac u nečijoj priči…

…u mnogim pričama izgleda, iako sam nekih svjesna a mnogih ne. Niti želim biti. Jer ne želim biti odgovorna za način na koji me nečija mašta doživljava. Ne želim biti odgovorna za tuđe iluzije, osobito zato što ih ne hranim svjesno. I ne hranim namjerno. Čak i tamo gdje bih mogla… jer bih tako izvolijevala još jednu pobjedu a ona bi opet bila gorka.

Zbog toga sam potpisala kapitulaciju i predala štafetu nekoj drugačijoj sebi, koja više ni u naizgled bezopasne rasprave ne želi ulaziti. Koja neće više sjediti na dugim kavama s frendovima koji su joj dragi, jer shvaća da te kave ne doživljavamo na isti način.

Tebi ne bi pomogla ni jutena vreća…‘ – sjetila sam se Jadrankine opaske pa glasno uzdahnula.

Ima prelijepih žena, ali one su samo to – lijepe. Ti Mare… ti si nešto drugo. Naprosto zračiš.‘ – sjećam se kako mi je to jednom prilikom objašnjavao Žac samo je povod razgovora bio posve drugačiji.

Ne želim zračiti, zaključila sam. Ne želim vidjeti razočaranje u očima ljudi koji su mi dragi, kad se ohrabre reći mi što osjećaju pa ih dočeka hladni tuš. Ne želim biti srcolomka.

Ne želim biti negativac u ičijoj priči, ali možda prvi put shvaćam da cijeli život očima tražimo heroje, samo da bi na kraju shvatili kako negativce ipak puno bolje razumijemo.

Ma šta te briga, živi i uživaj! – mnogi će zaključiti, onako nemarno, nonšalantno, kao da su ljudska srca nešto što se na cesti nađe. Ali nisu i ne bi ni smjela biti. Možda im samo trebamo svi svjesno odlučiti, drugačije prilaziti…

Komentari

Neki baner