Rođeni smo da svijetlimo, Kralj emocija i opraštanja: Ovaj znak Zodijaka je odan do smrti!, Možda jednostavno nisam predodređena da budem voljena?, Zauvijek mlad, Samo zato što činiš loše stvari ne znači da si loša osoba
Osobni razvoj

Rođeni smo da svijetlimo

Spremna sam. Spremna zaroniti u dubinu svoje samoće. Biti sama. Spremna naučiti kako ne pripadati nikome i nigdje, osim sebi.

Spremna sam osjetiti tu razarajuću bol samoće, tugu nepostojanja, bez-vrijednosti, ali ostati svoja. Unatoč svemu. Biti ono što jesam, za što sam rođena.

Spremna sam napokon biti vidljiva. Suncem obasjana. Da se moje rane zacijele i duša nađe slobodu unutar mene same.

Spremna sam osjetiti jad koji teče mojim tijelom, razara. Jad zbog nepripadanja u okvire društva, obitelji, ljubavi. Ali ostati svoja. Stati napokon samoj sebi iza leđa. Unatoč svijetu.

Napokon sam spremna izaći iza zidina tame i pokazati se. Takva, nikakva, svakakva, ogoljena, ali ja.

Spremna sam uzeti tu svoju malu djevojčicu za ruku, moje unutarnje dijete, dijete najljepšeg osmijeha na licu, i povesti je u život.

Spremna sam mila moja djevojčice. Napokon te vidim i čujem. Osjećam. Nikad te više neću napustiti.

Stisni se u mom zagrljaju i zagnjuri glavu na mojim grudima. Plači. Plači mila moja. Čujem te. Tu sam. Najmekšim poljupcima i najnježnijim dodirom brisat ću tvoje suze iznova i iznova.

Skupa ćemo biti u boli, boli koju su nam nanijeli drugi. Oplakivati ćemo ono što je moglo i trebalo biti, a nije i ono što je bilo a nismo htjele da bude. Ali pokleknuti pred nikim više nećemo.

Skupa ćemo zakoračiti u najcrnju šumu našeg postojanja, gdje se od mraka ne vidi ni stablo i gdje se od tišine samo strah čuje. Koračat ćemo zajedno, padati, dizati se, krvavih koljena i izmorenog tijela, ali odustati od sebe više nikad nećemo. Odustati od sebe zbog drugih, zbog ljubavi, zbog straha.

Skupa ćemo se popeti na planinu naših strahova. Strahova od neprihvaćanja, od nerazumijevanja, napuštanja, ‘nisam dovoljno dobra’ strahova, ‘ne zaslužujem sreću’ strahova, i onog najgoreg… ‘ne zaslužujem postojati’ straha.

Osvojit ćemo tu našu planinu, kamen po kamen, škrapu po škrapu. Zajedno. Nas dvije skupa.

Dosta je bilo da sjedimo u podnožju planine, u njenoj sjeni, nevidljive svima pa i same sebi.

Vrijeme je došlo da zasjajimo. Da izađemo iz tame, jer tamo ne pripadamo. Mi smo rođene da svijetlimo.

Skupa ćemo preplivati rijeku. Rijeku naših tuga, usamljenosti i razočarenja. Plivat ćemo zajedno, snažno, do obale ljubavi, prihvaćanja, razumijevanja i radosti. Na tu obalu mi pripadamo. Na obalu na kojoj ćemo biti prihvaćene ovakve kakve zaista jesmo.

I umrijet ćemo. Stotinu puta. Tisuću puta.

Odbaciti sa sebe kožu tuđih uvjerenja. I utišati sve otrovne glasove koji nam šapuću: Nisi dovoljno dobra.

I počistiti zaraslo grmlje, srušiti sve zidove iza kojih smo se godinama skrivale.

Spaliti tuđa korijenja i postati slobodne. Ponovno rođene. Biti ništa dok ne postanemo sve.

Sloboda duše ima cijenu, a to je umiranje. Umiranje svega što smo ikad znale o sebi. Ikad.

Samo treba zakoračiti, zaplivati, baciti se. Usuditi se.

Prvi korak je najteži. Prvo umiranje najbolnije. Prvo rođenje najsjajnije.

Napisala: Petra Mandić Županović

Komentari

Neki baner