Uspomena od koje grizem usne i još gori svaki dio mene, Jesam li zaista hladna ili samo nisam spremna dati sebe za ništa što nije prava ljubav?, Nekad znaš da nekome značiš mnogo više no što si želi priznati, ali svejedno se povuče, jer strah ga je opet voljeti, Nitko te ne poštuje? Poštuj se sama pi**a ti materina!, Lijepo sanjaj prošlosti , Teško je ponekad prihvatiti da je i razočaranje samo još jedna životna lekcija, Čuda se događaju kad jednostavno prihvatiš i pustiš, Ne vjerujem u 'volim te', meni je to samo fraza, Nađi sebe na granici između srca i razuma, tamo stanuje ljubav, Možda ne mogu biti iskra svjetlosti u tvojoj tami, ali mogu razumjeti zašto tamo ostaješ, Nedovršene priče, Možda mi danas ne treba tvoj monolog. Možda mi samo treba da mi budeš frend..., Ne dvoumim se postaviti granice kad se netko ponaša kao debil, Jedna u stilu platinaste Carrie: Zašto se On vrati tek kad Ona zaboravi na njega?, Nisu naše emocije slabost, već činjenica da smo zaboravili kako se s njima nositi..., Nemoralne ponude, Zabranjeno voće, Kako sam u trenu izgubila milijun, malih sivih stanica ili o fenomenu 'dick pickova'?, Tren prije no što utihne muzika..., Ili možeš i hoćeš ili možeš al' nećeš - sve je samo stvar tvog stava
Popularno Tridesete

Nedovršene priče

‘Vrati me u one dane, nek još jednom srce stane… od previše ljubavi…’ pjevala je Nina, a ja sam olovkom lupkala po stolu u ritmu melodije i pitala se imam li i sama takve ‘Nedovršene priče’?

Nemam. – bila je instinktivna misao, ali onda me nešto štrecnulo u dnu trbuha, pa sam se ugrizla za usne, onako kako uvijek radim kad zbunim samu sebe.

Imam nedovršenu priču za koju sam zaključila da ionako ne znam što bih s njom, pa sam je ostavila tu negdje, da titra u zraku, kao nešto čemu se mogu uvijek vratiti, ako poželim. Ako ne, ona je i dalje lijepa i posebna.

Je li to odgovor? Vraćamo se jer znamo da možemo? Jer s druge strane šahovske ploče postoji netko spreman povući potez baš kao i mi? Neovisno koliko prošlo vremena i kakve si laži u međuvremenu ispričali. Neovisno o tome koga ljubili i kome trčali u zagrljaj.

Ima li svatko od nas takvu zauvijek nedovršenu priču?

Zašto je ona lijepa? Zašto nema gorak okus kao sve ostale iako je ljubav bila nemoguća? Zašto um taj odnos gleda drugačije i zašto je oko srca neka neobična toplina? Je li to neki karmički odnos? Nešto što duše vuku eonima ili prosto igrarija sudbine?

Ili samo klik dvije osobe koje znaju da imaju tamo negdje, u nekom, svoj dom ma što bilo?

Ne znam.

Jutros sam se ionako probudila s nekom čežnjom u grlu. Penjala se prsima dok nije zastala na vrhu usana i probudila me iz nekog bunovnog sna. U tom snu sanjala sam kako pokušavam dobiti odgovor na neko pitanje koje me silno muči i ma koliko da su mi ljudi objašnjavali, ma koliko logike u svemu tome bilo, ja se nisam mogla snaći.

Kad sam otvorila oči, shvatila sam da svoju Nedovršenu priču silno pokušavam objasniti logikom. Posve sam u stranu gurnula srce i napravila si raspored po kojem ću se baviti svojim životom sve dok me ne prođe i zadnja emocija vezana uz to biće.

No, što ako je sve to potpuno pogrešno? Što ako nekad ne možemo razumski riješiti baš ništa?

Što ako ovdje sva ona zlatna pravila o muško-ženskim odnosima jednostavno ne vrijede?

Ako netko jako dobro zna kako se ponašati u bilo kojoj čudnjikavoj situaciji, onda sam to ja. Doslovno mogu reći da sam diplomirala sve moguće sheme i da uvijek imam tri poteza za odigrati u bilo kojem odnosu, toliko da drugu stranu smorim i zbunim do neslućenih razmjera. No tu, jednostavno sam se umorila od igranja. Samo sam prestala. Samo sam se povukla. Kako nikad do sad nisam. Jednostavno sam pustila…

Čini li to razliku? Je li zbog toga ovo postala ‘Nedovršena priča’, jer sam prestala puštati srce da vodi igru i žrtvovala ga kao pijuna na ploči, samo kako bih zaštitila kraljicu i njen um?

‘Kraljica štiti kralja.’ – sjećam se jedne od lekcija šaha koju mi je davao tetak kad me učio kako se igra.

‘To je njena misija. Nju žrtvuješ samo kako bi kralj ostao stajati.’ – rekao je i nasmijao se a ja se sjećam kako sam pomislila da je to baš glupo jer bi kralj trebao štititi kraljicu. Tako je u prirodi. Tako je posvuda.

‘U šahu vrijede obrnuta pravila. A nekad je tako i u životu…’ – zvuk njegova glasa kao da i dalje odjekuje ovom sobom iako je prošlo više od 20 godina od te prve, davne lekcije.

‘Kralj i kraljica štite se međusobno. Nitko tu ne igra nikakvu ulogu.’ – sad bih mu odgovorila da je još uvijek ovdje. Ali tetka nema godinama, a i šahovska ploča stoji netaknuta od naše zadnje partije.

Je li u tome odgovor?

Priča je nedovršena jer smo prestali igrati uloge i samo učinili ono što smo mislili da je bolje za ono drugo? Ma koliko da je teško? Samo kako bi izbjegli mučenje?

No jedan odabir stvorio je nešto drugo, stvorio je čežnju koja se prelila u utopiju. Um je stvorio mjesto u kojem vrijede neka druga pravila i tamo smjestio iluziju pomiješanu stvarnim osjećajima i iskustvom. Pohranio je tamo dodire, poljupce, poglede, boju glasa, način na koji smo se skupa smijali… i nitko se ne može s time natjecati. Nitko se ne može usporediti.

I tako je nastala ‘Nedovršena priča’. Ona emocija koja je samo djelomično proživljena pa ni srce a ni um ne znaju kuda bi s njom?

Ponekad nema pravog načina. Nema odgovora. Nema jasnog odabira. Nema logike koja je u svemu ostalom savršeni saveznik. Nikakva korist od inata, od šutnje i od puštanja. Jer iako sam ja priču napustila, ona nikad nije napustila mene. Iako sam podigla visoke zidove kako bih se zaštitila i od njega, ali i od vlastitih emocija, srce je ostalo sa mnom, s iste strane. Iako sam ga ignorirala do tih razmjera da sam mu zaprijetila raznim zlobnim potezima ako se samo još jednom oglasi po pitanju te priče, pa je ono šutjelo, jadno, malo i poraženo, ja sam srušila kraljicu i potpisala kapitulaciju.

Čemu štititi kraljicu ako sam kralja izgurala s ploče i postavila se tako kao da ne postoji?
Nedovršene priče

‘On će uvijek biti moj prijatelj.’ – rekla sam srcu. A ono se glasno pobunilo.

‘Ma kome ti to lažeš?’ – čula sam kako glasno negoduje.

‘Sad smo ovdje sami. Samo ti i ja. Nitko ne sluša. Ne moraš nikoga zadiviti i ne moraš biti jaka. Ne moraš se s nikim boriti. Možeš se raspasti na tisuću komadića i možeš dugo plakati ako ti to treba. Možeš sve.’

‘Nisam ja od onih što se raspadnu i plaču kao djevojčice.’ – smijala sam se, ali u očima su se nakupile suze.

‘Sasvim je u redu da voliš nekog za kog ne znaš što osjeća i sasvim je u redu da ne znaš što bi s tim. Sasvim je u redu da imaš svoju Nedovršenu priču i da baš nitko ne odobrava što je čuvaš. Drugi ljudi su drugi ljudi. Njihova su srca njihov problem, a tvoje se srce baš nikoga ne tiče.’

‘U pravu si’. – rekla sam i osjetila kako se razbija ona knedla u grlu.

‘Znam da jesam, jer ja sam najbolji dio tebe i sve ti ide od ruke, kada me slušaš…’ – reklo je moje srce, a mene je prestalo boljeti, negdje duboko i tupo.

Dok je vani kiša glasno lupala po prozoru, ja sam se osjećala potpuno drugačije. Kao da je jedna žena započela, a posve druga završila ovaj tekst. Ništa se osobito nije promijenilo, samo spoznaja da gdje god pošla i koliko god vremena prošlo ništa ne dobivam kad pobjegnem od sebe i svojih emocija, ma koliko mi neobjašnjive bile. I da ljudi koji često kažu – ‘Zaboravi‘ samo misle da daju pravi savjet, savjet koji nikada nisam niti tražila, jer ponekad zaboraviti, znači izbrisati dio sebe, a to baš nikad nikome ne bih poželjela.

Nedovršene priče možda zauvijek ostanu samo to – nedovršene, ali sami biramo hoćemo li ih proživjeti, hoćemo li sebi dozvoliti da osjećamo sve ono što ne možemo razumjeti… jer ako ne proživimo postajemo robovi tih emocija i ne možemo dalje, ne zaista.

Ne znam jesam li idealist, sanjar ili nepopravljivi romantičar, ali ne vjerujem u slučajnosti. Ne vjerujem da ljude susretnemo tako, nasumično. Ne vjerujem u splet okolnosti iako sam često govorila da ne vjerujem u sudbinu. Vjerujem da je sve to jedna mnogo veća, moćnija priča i da mi je moja Nedovršena priča u život ušla kako bih shvatila kako mogu voljeti. Kako mogu biti sve ono što sam mislila da ne mogu. Kako bih shvatila da imam ocean ljubavi za dati i kako lijepo volim.

I tko zna, možda nekad, negdje ta Nedovršena priča postane samo priča… do kraja proživljena.

Komentari

Neki baner