Život

Ukidanje mjera? Ne, moje granice su zatvorene!

Tema formiranja zdravih granica polagano se počela uvlačiti u moj život prije koju godinu. Nisam ranije išla za tim da sam u nekim situacijama i prilikama postupila vrlo nekorektno prema sebi. Onda su se stvorile okolnosti koje su me doslovno natjerale da se zapitam – ’’Ženo, zašto im dopuštaš da te tako tretiraju?’’

Ali, ova tema nije nešto što bismo tek trebali otkrivati u svojim kasnim dvadesetima. Ovo je tema koja nam se prvi put pojavila još u fazi vrtićke dobi i postoji velika šansa da nas nisu naučili kako pravilno označiti tu liniju između ’’ja’’ i ’’ostatak svijeta’’. Sve i da poznajemo i osjećamo gdje bi ta linija trebala biti, malo je vjerojatno da smo uvijek poprilično sigurni u njenu ispravnost. Stoga ćemo se često zapitati kada suziti, a kada proširiti granice.

Nisam osobno nikada smatrala da netko probija moje granice. Ako su od mene tražili usluge koje mi možda i nisu prioritet ili sam trebala učiniti nešto protiv svoje volje, spretno bih zavarala mozak i okrenula situaciju u vlastitu korist. Tako da kada je došlo vrijeme da se stvarno zapitam što je to točno što ja želim i što je to točno dobro za mene, nisam ni znala. Kada sam se počela upoznavati s osjećajem da mi neke situacije ne odgovaraju, jer se tako previše penetrira u moj prostor, shvatila sam da mi je tijelo odavno uzaludno slalo poruke. Koliko im je samo svjetlosnih godina trebalo da stignu do odredišta i da ih konačno osvijestim?

Ubrzo se dogodilo da sam sve više počela govoriti da nešto neću i pritom osjećati nenormalno zadovoljstvo. Reći ’’ne’’ postalo je nešto najljepše na svijetu. Moj film bio je obrnut od Jimovog. Moj film bio je ’’Reci NE’’.

Ukoliko je DA bilo na meniju predugo vremena, da bi se našao zlatni balans, bilo je potrebno otići na sasvim drugu stranu svijeta. A zašto? Upravo kako bismo se upoznali s kulturom neke tamo daleke zemlje. U ovom slučaju, kulturom govorenja ’’neću’’.

Mora da je to neka vrlo nepristojna kultura, rekli bi mnogi, jer to je upravo ono od čega su nas htjeli odučiti kada smo bili mali i nesposobni sami donositi odluke. Nije pristojno govoriti neću, što ne? Život je tako divan u zemlji Ne. Tako divan da nikada ne bismo otišli. Ali, moramo se vratiti kući. I neminovno je da se vraćamo drugačiji. Putovanja jednostavno promijeni čovjeka.

Kada sam nedavno radila vježbu u kojoj sam crtala granicu oko sebe, započela sam granicu koja je izgledala iscrtkano, jer sam smatrala da nema smisla samo povući bližu ili dalju liniju. Onda sam shvatila da su mi te rupe u granici nekako nesigurne i da se ne osjećam dovoljno zaštićeno. Nastavila samo potom sa iscrtkanim linijama, koji centimetar dalje od prethodnih. Odjednom sam se našla zaštićena labirintom. I tada mi je sinulo!

Postavljanje granica trebalo bi biti igra.

Ako netko želi ući u naš prostor, može, ali istovremeno mora riješiti našu zagonetku. Na taj način nećemo povrijediti sebe, ali ni druge. Ostajemo pristojni, ali sigurni da smo napravili točno ono što smo trebali. Točno ono što nam je onaj nepogrešivi osjećaj u tijelu rekao. A tijelo nikada ne laže.

Komentari

Neki baner