Život

Čemu zahvalnost?

Postoji jedna radnja koja je, svakodnevnim prakticiranjem, sasvim dovoljna za življenje ispunjenog života. Ne postoji ništa na ovom svijetu što toliko brzo i učinkovito vraća na izvor, u onaj dobar osjećaj gdje naša duša pliva radosno, jer zahvalnost je iznad svega.

Zahvalnost zapravo nije ništa drugo nego čista ljubav, pa ipak, kada bi nam rekli da samo moramo voljeti, došli bismo do toga da je to izrazito teško u trenucima kada stvari oko nas nisu baš za poželjeti. Tada nastupa zahvalnost. Ona je praktični alat ljubavi na djelu. Zahvaliti se može na svakoj sitnici, jer u ljubav ionako nije bitna kvantiteta.

Iz dana u dan, proživljavamo život kao po nekom zacrtanom pravcu, možda smo čak uspjeli napraviti svoju sigurnu utvrdu i osjećamo se nepobjedivo. No, dogodi se ponekad da nepozvani, neugodni gosti stignu na vrata naše utvrde i pomalo nasilno provaljuju. Tada osjetimo kako nam utvrda zapravo i nije od velike koristi. Kada malo bolje razmislimo, možda nam je čak i odmogla, jer nas je udaljila od svijeta i više nije tako dobro biti tu gdje smo mislili da smo na sigurnom.

Gost je odlučio ustrajati u svojoj namjeri i pomrsiti nam račune, dok je nas počinjala obuzimati sve veća anksioznost i nervoza. Tlo pod nogama nam je uzdrmano. I normalno je biti ljut, normalno je biti tužan, normalno je bojati se. Sve te emocije govore o našoj prirodi. O tome da smo (samo) ljudi. Ranjivi.

Da li jesam ili nisam?

Ono što negdje u toj sivoj zoni unutar porušenih zidina, dok gledamo kroz prašinu koju su digli nedobrodošli gosti zaboravljamo misliti na sebe. I zapravo, samo se prepustimo lošem osjećaju, jer je mnogo jednostavnije padati i biti dolje, nego se izboriti za pozitivniju, višu poziciju. Ali, loš je osjećaj loš prije svega za nas, jer nas uništava. Nikom drugom ne činimo ništa time što se boravimo unutar zidina negativnih emocija, osim samima sebi.

Stoga, kada smo shvatili da je došlo vrijeme za dizanje iz pepela i stvaranje nove budućnosti, možemo početi sa jednom jedinom stvari. Sa zahvalnošću. Može to biti odmah, da se zahvalimo što smo zdravi ili imamo dovoljno sretnih i ispunjavajućih odnosa u svom životu. S vremenom, zahvalnost će se nastaniti u našem srcu i postati najbolji prijatelj. Onda ćemo ju primjećivati još i više.

Sjetit ćemo je se kada nas sljedeći put lift bude čekao, bez da smo ga mi pozvali. Sjetit ćemo je se kada u moru automobila odjednom osvane neočekivano parkirno mjesto. Sjetit ćemo je se dok u slušalicama trešti glazba, a mi ju čujemo. Sjetit ćemo je se dok budemo gledali u najljepši zalazak Sunca.

Zapravo, bitno je samo da se sjetimo, jer svaki dan piše svoju priču i dogodi se da jednostavno zaboravimo koliko imamo razloga za sreću. Živjeti bez zahvalnosti bilo bi jednako životu bez ljubavi, a ona je jedino što vrijedi.

Komentari

Neki baner