Cafe Život

Neke šetnje ostavljaju dubok trag…

Danas sam bila u šetnji sa jednim svojim starim drugom. Šetali smo parkom i pričali. Uvijek sam voljela pričati s njim. Bio je u stanju sve da razumije. To sam mu i rekla. Odgovorio mi je da to nije istina i da ljudi ustvari razumiju i suosjećaju tačno onoliko koliko su preživjeli. Rekao mi je da svaka puštena suza zbog tuđe tuge je suza zbog sebe i zbog našeg srodnog bola. Ljudi, prosto, tako funkcioniraju. Ostalo slušaju. Ako slušaju. On jeste. Ali se vodio onom poznatom “da je slušanje često važnije od razumijevanja”.

Pričali smo one standardne stvari što pričaju prijatelji koji se dugo ne vide, šta nam se desilo u međuvremenu, šta nas tišti, boli, a šta nas čini sretnima. Smijali se svemu oko sebe, dječici, starcima koji se u petoj-šestoj deceniji drže za ruku. Psima koji vode svoje “vlasnike” u potrazi za drvetom ili travom da bi ostavili svoj trag. Divila sam se njegovoj snazi, volji za životom i tome koliko je znao da uživa u malim stvarima pored svih problema koje je imao. S koliko usihita mi je pričao mudrosti koje je shvatio iz zadnjeg preslušanog romana. Iz zadnjeg raskinutog prijateljstva. Iz zadnje veze koja je nestala kao dim raspuhan vjetrom.

On je slijep, znate!? Kad je počeo da priča o djevojci koju je volio osjetila se doza tuge u njegovom glasu, ali sve je to pokušavao da rastjera osmjesima i nekim lijepim anegdotama koje su doživjeli. Ostavila ga je poslije zadnje neuspjele operacije. Potvrđeno je, neće moći progledati. Onda se nasmijao rekavši: “I bolje, ubila bi mene ta svjetlost, ti oblaci koji plove. Ubila bi me ta sreća i ljepota života. Navikao sam se na tamu. I na mirise. I na glasove. Onda bih izgubio sve ovo”.

Suza mi je skliznula niz obraz. Htjela sam da mu kažem kako je pogriješio u vezi suosjećanja i srodnog bola. Ali sam prešutjela, brišući je. Nisam htjela da misli da ga sažalijevam. Samo sam htjela da zna da mi je žao što sam ga ikada zapostavila zbog obaveza i nekih drugih ljudi. Ispunjavao me pozitivnom energijom taj čovjek. Rekao je da je upoznao tu djevojku u biblioteci za slijepe i slabovidne. Da je tu radila kao čitač i da nikada nije čuo da neko s toliko osjećaja proživljava svu težinu života mlade Rute Tannenbaum. Pa ni sam Miljenko Jergović.

dog-220464_960_720Kad smo jednog popodneva sjedili u ovom istom parku i dok mi je čitala morao sam da joj kažem da ne postoji osoba koju bih ja mogao da volim pored nje i njene ljepote, rekao je. A ona mu je odgovorila da uopće nije lijepa koliko je hvali i da mu je slika u mašti potpuno pogrešna. “Ne, draga, ti griješiš. Ljepša si od svih tamo glumica sa filmskih platna, od svih manekenki s pisti, od svih pjevačica u najvećem zanosu, samo to ne znaš. Ne vidiš, ipak, ono što ja vidim, ne prodireš u dubinu sebe. A tvoja spoljašnjost, kakva god da bila, ne može se nositi s tim”. To sam joj rekao. Ali ima i jednu manu, teško se nosi sa sobom i svoji željama, dodao je. Kao da joj fali snage i samopouzdanja. Ostavila me i ne krivim je, dodao je.
“Jednom sam je pitao šta joj je najveća želja, a ona je u svoj svojoj skromnosti, odgovorila, kao iz topa,”Škotski ovčar”. Pretražio sam pola Balkana i našao ga juče. Poslao sam druga da joj ga odnese. Njega i primjerak Jergovićeve Rute. Napisao sam joj “Ako mu je budeš čitala kao meni voljet će te više od čitavog ostatka svijeta. I on će da te vidi u svoj tvojoj dubini. Jer, iako on, za razliku od mene, vidi tvoju spoljašnjost ipak neće nju voljeti. PS. Boji se petardi i buke.”

“Sinoć me zvala i plakala od momenta kad sam se javio. Moj poklon je izazvao kontra efekat, ali proći će je. Samo je uspjela da kroz suze kaže “oprosti”. A nisam imao šta da joj oprostim. Ona je ta koja je sebi trebala oprostiti. Ne to što je otišla, već to što se boji sebe i života.” Ne zna šta gubi, dodala sam. Kako si samo dobar, rekla sam. A on je je rekao:

“Ne, nisam ništa bolji od drugih, pun sam mana, možda i više od većine, samo svi smo mi dobri kad volimo. Ljubav je u stanju da od čovjeka napravi anđela.’

A tu sam mislila da opet griješi, jer anđeo se ne postaje, to u dubini sebe ili jesi ili nisi, samo je fazon koliko ćemo pustiti da to ispliva na površinu. Eto, još razmišljam o tome, morala sam da podijelim s vama. Snaga i ljubav koju imaju u sebi neki ljudi me prosto fasciniraju.

Sjetim se Malog Princa… “Samo se srcem dobro vidi, ono bitno nevidljivo je očima.”

Ramiza Tibo

Komentari

Neki baner