Dio nje je spoznao - uvijek smo drugačiji nakon rastanka, Stvari koje ubijaju žensku energiju, Mišljenje drugih te ne treba ‘definirati’!, Pješčana ura
Crtice o ljubavi

Dio nje je spoznao – uvijek smo drugačiji nakon rastanka

Neki su dani ispunjeni mirom. Sa svog je prozora jasno čula pjev ptica kako lomi tišinu tog svibanjskog jutra, dok se u daljini velika šutljiva zelena rijeka polako prelijevala preko gradskih obala. 

Proteklih su dana kiše nemilosrdno ispirale ulice i ljude; svi su žurili više nego inače, sivih pogleda skrivenih ispod šarenih kišobrana. Skriveni od kiše i od svijeta.

Na pamet joj padne neobično pitanje – zašto su maske uvijek živih boja?

Postoji li razlog tome što se najveće tuge kriju iza najširih osmijeha? Otkad je otišao, ostavivši njihov svijet poput nedovršene slagalice, smijala se više i glasnije nego inače, vodila glavnu riječ u svakom razgovoru, ističući tu iznenada darovanu joj slobodu kao nešto tek usputno. Punu je godinu, dva mjeseca i četiri dana živjela kao da proteklih osam godina on nije bio dio njezina uzglavlja, kao da ga nikada nije držala za ruku u dugim poslijepodnevnim šetnjama, kao da nikada nisu podijelili snove.

Odbijala je misliti o onome tko ih je odbacio kao iznošene cipele; o onome što je nekada davalo krila, a sada postalo balast. I tada, odjednom, bez najave, bez signala upozorenja, kao marioneta kojoj su odjednom prerezali konce, srušila se na samo dno. Nije ga bilo. Otišao je, nema ga, stan je prazan i ogroman, a opet tako premalen i guši ju, i porobljava u njezinoj samoći.

Tko su ti ljudi koji se smiju sa uokvirenih fotografija (još ih nije maknula sa komode, noćnih ormarića, stoje tu kao spomenici davnih jutarnjih nježnosti, sanjivih noćnih poljubaca) ; je li ih uistinu ikada poznavala? Možda ih je usnula prije devet godina, dva mjeseca i četiri dana i sada se probudila sa onim čudnim osjećajem kojeg imamo poslije sna; onom lebdećom nelagodom koja se zadržava između sna i jave. 

Zidovi su joj se polako približavali, osjećala je njihov prazni šapat i slanu kaplju suza i sline koja se kotrljala negdje duboko u njezinom grlu. 

Plakala je glasno, ljutito, u potocima, oceanima i tsunamijima.

Ne za njim koji je otišao, ugurao svoja obećanja i njezina vjerovanja u sivi Samsonite kofer, već za dijelom nje koji je tako besramno odnio sa sobom. Osam joj ga je godina polako uzimao i sada ga jednostavno zadržao za sebe. Tek tako. Kao mikrovalnu pećnicu koju je nekad davno on kupio i sad zna kako ima pravo uzeti je sebi. Platio je, pa uzima. 

Ali, dio nje, taj oteto – poklonjeni dio platila je ona. Svakom godinom, satom i minutom. Htjela ga je natrag, ali istodobno je znala kako je nepovratan. Otkinut, ostat će uvijek dio njega. I on će živjeti posve nesvjestan njegova postojanja, a njoj će uvijek nedostajati. 

I sad stoji na prozoru, na tom istom prozoru sa kojeg su nekada davno (dok je još imala taj dio sebe) gledali izlaske sunca, tkali budućnost dok je dan popuštao tmini i obećavao nove početke. Pogled na grad nije se promijenio, ispod nje je i dalje košnica duša uvijek gladnih ljubavi, zagrljaja, suza, zaborava, tuđe nesreće i vlastitog ispunjenja. Biti dio mase uvijek ju je odbijalo, plašilo, a opet, sada kada ju promatra sama, okružena proljećem koje miriši na kišu i trešnjine cvjetove, raduje se ploviti tom strujom. Do nekog novog ušća, do nove rijeke na čijim će obalama ostavljati dijelove sebe, kao zlata nataloženog.

Uvijek smo drugačiji nakon rastanaka. Veze nas oplemenjuju i osakaćuju. Amputiraju nam dio srca, dio duše, a mi još godinama kasnije osjećamo tu fantomsku bol, bol u dijelu kojeg već odavno nema.

Zatvorila je oči i posve (ne)svjesno poslala misli preko obzorja rascijepljenog blijedom dugom. Možda uspiju proći ispod nje i pretvoriti se tek u izmaglicu nad nemirnim gradom. Kao da nikada nije bilo njih.

Komentari

Neki baner