Teško je ponekad prihvatiti da je i razočaranje samo još jedna životna lekcija, Čuda se događaju kad jednostavno prihvatiš i pustiš, Ne vjerujem u 'volim te', meni je to samo fraza, Nađi sebe na granici između srca i razuma, tamo stanuje ljubav, Možda ne mogu biti iskra svjetlosti u tvojoj tami, ali mogu razumjeti zašto tamo ostaješ, Nedovršene priče, Možda mi danas ne treba tvoj monolog. Možda mi samo treba da mi budeš frend..., Ne dvoumim se postaviti granice kad se netko ponaša kao debil, Jedna u stilu platinaste Carrie: Zašto se On vrati tek kad Ona zaboravi na njega?, Nisu naše emocije slabost, već činjenica da smo zaboravili kako se s njima nositi..., Nemoralne ponude, Zabranjeno voće, Kako sam u trenu izgubila milijun, malih sivih stanica ili o fenomenu 'dick pickova'?, Tren prije no što utihne muzika..., Ili možeš i hoćeš ili možeš al' nećeš - sve je samo stvar tvog stava
Popularno Tridesete

Možda ne mogu biti iskra svjetlosti u tvojoj tami, ali mogu razumjeti zašto tamo ostaješ

Jednog dana netko će te zagrliti toliko snažno da će se svi slomljeni dijelovi tebe, konačno vratiti na svoje mjesto…

Zaista sam vjerovala u to, da postoje zagrljaji koji liječe. Zagrljaji od kojih se slijepe polomljene kosti i davno porušeni ideali. Zagrljaji u kojima ponovno nađemo izgubljene dijelove sebe. Zagrljaji u kojima smo uvijek kao kod kuće.

Sad, znam da te ne može izliječiti nitko drugi, ma kako da te čvrsto grli. Ne može ni naći sve što je slomljeno negdje duboko u tebi, dok ne posegneš za time vlastitim rukama i dok se ne porežeš na krhotine.

I tek kad počneš slagati taj mozaik vlastite duše krhotinama koje vadiš iz najmračnijih i posve zaboravljenih dijelova vlastite ličnosti, shvatiš da je to uvijek bio isključivo tvoj zadatak, tvoja misija.

I da zbog toga ni ti ne možeš biti zagrljaj koji liječi, jer neke staze svi moramo proći sami. I dok ne skupimo hrabrosti da njima kročimo i odupremo se strahovima, nijedna ruka prema nama pružena ne može nas povući iz mraka. Svjetlo svatko mora poželjeti ugledati sam.

Ponekad pomislim kako je najgore što čovjeku možemo učiniti, davanje ljubavi koju nije tražio i gušenje pokušajima da budemo melem za sve njegove rane. Ali neke rane krvare i nije dovoljan melem.

Neke rane su toliko duboke da krv lipti na sve strane, pa čak i kad ih kirurškim zahvatima skrpamo, u dubini treba mnogo vremena da sraste tkivo i više nikad ništa nije isto. Čak i kad prođu godine i godine, ranjeno je mjesto uvijek nekako osjetljivije, koža pod prstima drhti na dodir, a ožiljak je uvijek za nekoliko nijansi svjetliji i hladniji od ostatka našeg bića.

Ljudi koje volimo od nas često trebaju vrijeme i strpljenje a to je ono što im nikako nismo spremni dati, jer život juri. Svijet nas gura naprijed, postavlja nam ultimatume kako kroz njega trebamo ići, kojim snovima i idealima trebamo težiti i kako ćemo biti neprihvaćeni i gurnuti na margine ako ne težimo svemu čemu i drugi. Pa pokušavamo držati korak, a istovremeno biti ispružena ruka prema onima koje volimo.

I ne ide. Uvijek negdje puca.

U nekom trenutku shvatiš da zahtjeve ljudi i svijeta nikad nećeš doseći jer ionako nisu tvoji, a rane onih koje voliš nećeš moći izliječiti jer ti si samo melem, a njima treba šivanje i vrijeme da zacijele. Pa se zaustaviš. Pustiš svijet da se kotrlja u svom ritmu, ljude da ganjaju svoje snove, a ti uhvatiš svoj tempo, povučeš prste k sebi i prestaneš gušiti pretjeranom ljubavlju.

Ponekad pomislim da silno pokušavamo skrpati druge, kako ne bi morali krpati sebe, jer nam je nepojmljivo da imamo rane i dubine u kojima smo se rasuli kao staklo. Pravdamo tu zabludu svojom mladošću. Uvijamo si kako s tih jedva par desetljeća koje smo proživjeli ne možemo biti ranjeni kao netko tko iza sebe ima čitav život, ali onda shvatimo da u par mjeseci netko može proživjeti i preživjeti više no netko u stotinu godina. I da je to samo još jedna zabluda društva koje misli da godine donose i znanje, a zapravo nekima donose tek mudrost da bolje razumiju vlastite izbore. Većini zapravo ne donose čak ni toliko.

Neke žene imaju još veći feler, tu duboku potrebu da budu spasiteljice, da svojom ljubavlju i razumijevanjem poprave sve što se popraviti da, na muškarcu kojeg su odlučile voljeti, ali zapravo… one u sebi imaju bezdan koji može ispuniti samo zdrava ljubav prema sebi, jer kad se dovoljno i ispravno voliš nemaš potrebu spašavati nekog tko to od tebe nije nikada ni tražio.

Muškarci pak često lutaju od usana do usana, od tijela do tijela tražeći nešto najsličnije onome što ih je povrijedilo i iznutra spalilo, odbijajući uvidjeti da ih neće izliječiti ono od čega su se i razboljeli.

Sve su to zablude na koje svakako svatko ima pravo, ali dok god ih njegujemo, dok god grlimo tu tamu, nismo u mogućnosti pronaći svoje svjetlo i nijedan nam zagrljaj neće biti lijek i nigdje više s nikim nećemo moći izgraditi svoj dom.

Možda postoje zagrljaji koji liječe, ali tek kad smo dovoljno svojih trauma pronašli i izliječili sami. Možda postoje ljubavi velike kao svemir koje mogu ugasiti mrak i zapaliti iskru u bilo kojoj nutrini, ali one ožive tek kad se sami zavolimo dovoljno da možemo tu ljubav isijavati. Dok je imamo premalo za sebe, što osim tame možemo dati svijetu? Što mu možemo pružiti osim vlastite gladi za pripadanjem, negdje, nečemu i nekom?

Što možemo biti drugom biću ako nismo čvrsto zagrlili svoje?

Samo uteg, teret, kamen spoticanja i ništa više. Neće nas onaj kog pokušavamo spasiti nikad gledati zahvalnim očima ni u nama vidjeti spas, već samo blještavilo koje zaglušuje i osljepljuje, bez dovoljno razumijevanja da su neke oči predugo u mraku i da im treba vrijeme… vrijeme da se ponovno naviknu na svjetlost.

Komentari

Neki baner