Cafe

Džezva

Za samo nekoliko trenutaka jedina svjetlost u sobi biće ugrijana crvena ringla na starom štednjaku marke „Gorenje“. Ključ provrele vode u džezvi, obijenih ivica, bila je jedini zvuk u kući.

Stana je kuvala kafu. Popodnevnu. Imala je i druge džezve u kuhinjskoj polici. Razne. Ali baš u ovoj, obijenih ivica, voda bi najbrže provrela i kafa bi imala bolji ukus. Nekako poboljšan. Sem toga, znala je tačno do kojeg mjesta bez mjerenja da napuni vodu, pa da bude taman za dvije šoljice kafe.

Za dvije. Ta mjera važila je nekad. Sada više ne.

Onda kad bi se i desilo da Stana zaboravi da je početkom septembra sahranila svog supruga, na to je podsjećao neumoljivo miris njene crne garderobe koju je nosila od tog dana. Bilo je nešto u mirisu te boje. Ta boja miriše drukčije od ostalih, mislila je. Teže. Kao da je u njoj sav talog vremena. Neki transgeneracijski talog. Sva nekadašnja farbanja robe naših pretkinja u kori hrapavog oraha i kori jasena ostavila su vječiti trag u toj crnoj boji.

Sjedila je na stolici svoje kuhinje zagledana u svoju crnu poderanu čarapu. U žicu koja je ko zna kojeg puta te nedelje „otišla“.

Trgnuo je ključ provrele vode. Uvijek bi se sjetila riječi svoje babe, ako bi voda suviše dugo ključala, baba bi govorila: „Ne muči tu vodu, ne valja se“.

Urezala joj se ta misao tako duboko, pa kad god bi čula prvi ključ trčala je da skloni vodu sa ploče, što je brže mogla.

Dok zakuvava kafu shvata, ponovo, po ko zna koji put, izmjerila je po navici – dvije. Za dvoje.

Neka je. Danas neće proliti ključalu vodu za njegovu kafu. Skuvaće je. Popiće je skupa. Kao nekad. Sva njihova ljubav, sada, stala je u šoljici kafe.

Kafa preko puta nje, dimila je vijugavo. U malom oblaku te pare zamišljala je njegove oči. Nasmijane kao što su uvijek bile.

Praznina u njenoj glavi bila je gora od tišine kojom je odzvanjao stan.

Ništa više nije imalo smisla. Ništa.

Sve mejre njenog dotadašnjeg života, sada su bile potpuno neupotrebljive. Suvišne.

Znala je, trebala joj je nova džezva.

Nova mjera.

Mjera za jedno.

Ako si kojem slučajem srela Stanu jutros kada si pošla za hleb, a ona okrenula glavu na drugu stranu, nemoj joj zamjeriti, jer te nije ni vidjela.

Stana samo pokušava da se oslobodi tišine. Na svoj način.

Bojana Uskokovic Krvavac / Preuzeto sa: bobauskokovic.com

Komentari

Neki baner