Teško je ponekad prihvatiti da je i razočaranje samo još jedna životna lekcija, Čuda se događaju kad jednostavno prihvatiš i pustiš, Ne vjerujem u 'volim te', meni je to samo fraza, Nađi sebe na granici između srca i razuma, tamo stanuje ljubav, Možda ne mogu biti iskra svjetlosti u tvojoj tami, ali mogu razumjeti zašto tamo ostaješ, Nedovršene priče, Možda mi danas ne treba tvoj monolog. Možda mi samo treba da mi budeš frend..., Ne dvoumim se postaviti granice kad se netko ponaša kao debil, Jedna u stilu platinaste Carrie: Zašto se On vrati tek kad Ona zaboravi na njega?, Nisu naše emocije slabost, već činjenica da smo zaboravili kako se s njima nositi..., Nemoralne ponude, Zabranjeno voće, Kako sam u trenu izgubila milijun, malih sivih stanica ili o fenomenu 'dick pickova'?, Tren prije no što utihne muzika..., Ili možeš i hoćeš ili možeš al' nećeš - sve je samo stvar tvog stava
Popularno Tridesete

Nađi sebe na granici između srca i razuma, tamo stanuje ljubav

‘Idemo negdje gdje ti i ja možemo na miru porazgovarati.’ – reče mozak srcu, uhvati ga za ruku i povede…

“Slušaj razum.” – reče mi best frend. Jedan od one dvojice s prefiksom M.

“Mhm…” – promucam, pa nastavim: “Ne radim li to uvijek? Barem ti to dobro znaš…”

“Razum ili tvoj inat?” – dometne on.

“Na isto se svodi.”- zaključim.

“Evo ti tema, za kolumnu.” – reče on mudro, a ja zakolutam očima.

“Kod mene to funkcionira drugačije…” poželim mu dometnuti, ali odustanem. U posljednjih smo 15 godina vodili toliko dubokoumnih, filozofskih razgovora da im broja ne znam. U nekim sam trenutcima mislila da me nitko ne razumije kao M2, u drugim sam se osjećala kao da mu pričam na nekom jeziku za koji ni prijevod ne postoji.

On je jarac, a ja sam lav. On je tvrdoglav, ja sam inatljiva. Oboje smo vrlo pikavi, uporni i svojeglavi.

“Ignoriraš me.” – zaključi, pa se smije.

“To ti je baba karma.” – dobacim, pa dodam: “Prava kazna za 2006 i 2007 kad si me totalno ignorirao!”

“Ma nemoj! A tko je s tobom pričao o nogometu?!” – naljuti se i počne svaditi.

“To je lako… Maki (moja Splićanka).”

“Ma odi… uff… bok!” – ispali i ljuti se na mene ravno deset sekundi.

Smijem se tako neko vrijeme, vrtim filmove u glavi i vraćam ih na trenutke kad sam se ravnala razumom, kad nisam dala emocijama da mi “smetaju” i trenutcima kad sam bespogovorno slušala svoje srce.

“Da nisam slušala svoje srce, ti i ja se odavno ne bismo poznavali.” – rekla sam.

“Kako to?” – upita.

“Tako… razum je nalagao da te prekrižim, ali ja to nisam učinila. Dala sam nam vremena jer sam znala da ćeš uvijek biti dio mog života na neki način. Znala sam da će moja tadašnja glupa, djetinja zatreskanost proći. I uvijek znam, nešto mi kaže kad je netko tu na duge staze, a kad netko dođe na trenutak u vremenu i jednako brzo ispari.”

“Kužim.” – odgovori, pa ušuti.

Slagala sam se s njim u suštini. Postoje zaista trenutci i situacije kada trebamo bespogovorno narediti srcu da umukne, staviti ga u zapećak i slušati razum. Uvijek trebamo staviti samopoštovanje iznad svake emocije. I uvijek trebamo birati ono što je dobro za nas, jer plemenite emocije nas nekad samo mogu pojesti, ali…

Ponekad razum nije saveznik. To ne znači da trebamo naivno kao guske srljati u maglu, prihvatiti svaku rečenicu, točku i zarez kao neupitnu istinu i prilagođavati se do granice ludila, ali isključiti svoju srž, inatiti se do bola, dati egu da se razmaše… ne, definitivno ne.

“Jedom kad nekog prekrižim, prekrižila sam.” – reče mi nedavno Klemi, još jedan dašak razuma u mom životu.

“Možda je to i moja mana, što sam tako pravocrtna i nepopustljiva. Kod mene ne postoje nijanse kao kod tebe.” – zaključila je i gledala me prodorno svojim toplim, smeđim očima.

Objašnjavala bih se s njom na tu temu satima. Ona bi uvijek čvrsto zauzela stav i branila ga argumentirano, dok ja često nisam imala drugi argument osim osjećaja iznutra koji mi je govorio da nešto trebam raditi ili ne.

Feeling iznutra zvan intuicija

Čudno je to bilo, kako nisam uspijevala objasniti intuiciju. Uvijek sam zapravo znala koga puštam u svoj svijet, ponekad bih bila svjesna da ljudi koji dolaze ne dolaze svi dobrom, ali isto tako sam znala da su mi oni potrebne lekcije. Pogriješila sam samo jednom i s tom sam se greškom borila gotovo 7 godina. Pogriješila sam zato što sam ignorirala alarm… one osjećaje s ruba dijafragme koji su vrištali “Ne” svom silinom. I dobro sam platila tu lekciju ne slušanja vlastite nutrine.

To sam mogla pripisati mladosti i naivnosti, ali više nisam dijete i ne mogu se vaditi na naivnost i svoju potrebu da u svima i svakome vidim samo dobro. Sad znam da odluke imaju posljedice, znam da sve što se događa meni, sve što ne izbalansiram dobro, ima efekt na more ljudi oko mene. Zbog toga često pušem i na hladno. Ljudi se trude, pokušavaju, vrte oko mene, a ja ih s lakoćom držim na distanci. Neke pustim, jednostavno prođu kao pijesak kroz prste. I čudno je zapravo kako znam da mogu. Iako svima oko mene izgleda kao da sam silno pogriješila.

M2 nije se sviđao mojoj mami. U vrijeme kad sam ga upoznala i zatelebala se kao luda nju je toliko silno boljela glava da su to bile drame. S vremenom je mnogo puta govorila kako je silno pogriješila i kako se nikada više neće miješati u moje odluke. S druge strane moja najveća pogreška zvana moj bivši zaručnik, sjela joj je na prvu. Tragikomično, zar ne?

On je zapravo bio zlatni dečko, dobar, pristojan, drag, radišan i privržen. Med i mlijeko. U početku. Kasnije…

Čini mi se kao da posljednjih mjeseci, još uvijek svoju nutrinu oslobađam trauma koje su nastale u tom odnosu. Jer… mi možda odemo iz nekog odnosa, ali njegov otrov dugo ostane u nama.

“Treba ti barem pola od onog vremena koje si provela s nekom osobom da do kraja zacijeliš…” – rekla mi je prijateljica prije nekoliko godina, u vrijeme dok je intenzivno proučavala psihologiju odnosa i trauma koje ostaju nakon njih.

Tek sada, 3 godine nakon prekida, osjećam kao da sam konačno istinski dobro. I shvaćam zašto nisam nikog mogla pustiti blizu, iako sam ponekad željela. Razum je govorio – probaj. Srce nije htjelo ni pomisliti na to. Podigla sam toliko bedema da ih ni deset Sulejmanovih vojski ne bi porušilo.

Svi pokušaji odnosa bili su, sad to uviđam, samo avanture. Igrala sam se. Ne s njihovim srcima, već sa svojim uvjerenjima i pokušajima da srušim poneki bedem. Nije išlo. Svaki bi put završilo tako što sam gurala ruke u džepove i gledajući ih u oči, izgovorila: ‘Sorry, ali ne mogu… nije mi to to.’

Nakon toga jako dugo s nikim ništa nisam ni pokušavala, nisam o tome željela ni razmišljati.

Do sudnjeg su me dana mogli uvjeravati da bih trebala, da probam, da nekome dam šansu. Ali dala ju ja nekome ili ne, bilo je posve svejedno, srce se nije moglo otvoriti. Jednostavno nije željelo. I znala sam da bi svaki moj pokušaj rezultirao nečijim razočaranjem, a ja to nisam nikome željela raditi.

Čini mi se da baš zbog toga dobro razumijem ljude koji teško otvaraju srce, koji ne puštaju blizu bilo koga, koji onda kad nekoga zavole, ne dižu ruke lako od tog odnosa jer znaju koliko su vlastitih bedema morali porušiti da bi taj odnos zaživio.

Svi se mi dugo borimo sa svojim demonima, zbog toga su mi te poštapalice o tome koga slušati, razum ili srce, toliko naprosto smiješne. Srce i um nisu u zavadi, ne kad smo mi na čisto sami sa sobom, ne kad točno znamo što možemo pružiti, tek kad istinski možemo voljeti bez zadrške.

Kratki spoj nastaje kad u dubini postoji feler, bol s kojom se još nismo pomirili i koju nismo prerasli ili odluka koju nismo donijeli, jer nas je strah promjene, a većina se boji promjene, zbog toga mnogi radije ostaju sami ili ostaju u lošim vezama.

Najbolji muškarac na svijetu meni ne bi mogao biti taj, dok god ja u sebi nisam pomirila dvije Marije, onu ranjenu lavicu koja bi kesila očnjake na bilo koga i ovu slobodnu, veselu i raspjevanu koja je otkrila koliko je neopisivo lijep život nakon izlaska iz zatvora destruktivnog odnosa.

Prva je razum, druga je srce, zajedno su – ja.

I tek sad kad to znam, kad sam ih pomirila, spremna sam za ljubav.

Komentari

Neki baner