Dok rovariš po tuđem životu tvoj nepovratno prolazi..., Nema vremena među vremenom, Kako na ljubav i veze gleda zrela žena?, Pustite pogrešne da odu, Kad ti mozak govori da kreneš dalje, ali ti srce ne dopušta
Cafe

Nema vremena među vremenom

‘Nema vremena među vremenom’, napisala je jednom belgijska spisateljica Lize Spit dajući mi savršen uvod u misli koje su mi se rojile po glavi dok sam ih pokušavala složiti u priču koju sada čitate.

Nama ljudima vrijeme je prijeko potrebno kako bismo znali živjeti.

Ono nam naizgled određuje toliko toga – školovanje, karijeru, brak, djecu. Određuje nam način kako ćemo se kretati kroz život, hoćemo li stići na vrijeme voljeti i biti voljeni; hoćemo li biti roditeljima dok nismo „prestari“, hoćemo li se usuditi početi živjeti iako smo još „premladi“.

“Vrijeme ti je da se udaš” .

“Sad je pravo vrijeme za djecu.”

“Karijera ne može čekati, sad je pravi trenutak.”

„Sve ostalo stigneš u međuvremenu.“

Ali. 

Nema vremena među vremenom. 

Živjeti pravu ljubav ne možemo ako joj navijemo sat koji otkucava vrijeme njezina pronalaženja. Djecu dočekujemo sa nesigurnošću ako ih odlučujemo imati kad drugi uključe naš biološki sat.  Posao postaje svakodnevno ropstvo ukoliko mu se nismo obvezali u trenutku koji smo sami odredili. Život u kojemu je vrijeme jedino čega smo svjesni, prekratak je. Ograničen je brojevima i otkucajima koji zaglušuju zvuk jedinih otkucaja koji doista nešto znače. Onih vlastitog srca.

Vrijeme je tek orijentir. 

Ne zna niti cvijeće u vrtu koje je godišnje doba, no nagonski osjeća kako mu je vrijeme za cvatnju. Osjeća taj trenutak u kojemu će odjednom otvoriti latice i dati sve od sebe da bude najljepše i najbolje, da ispuni svrhu svojega postojanja. Vrt se mijenja sa godišnjim dobima, nepogrješivo točno, no nikada ne pita za vrijeme.

Jeste li ikada vidjeli medvjeda kako lista kalendar kako bi znao kada je vrijeme za zimski san? Crta križiće na datumima do točno određenog trenutka kada će usnuti? Budi li ga navijena budilica ili tihi sat smješten negdje duboko u njegovim stanicama?

Znamo li mi, u konačnici, da je svanulo kada se budimo ujutro? Nismo svjesni zore koja se polako izvlači iz zagrljaja istočnog obzorja, a opet otvaramo oči nekako znajući da je noć otišla tamo gdje već odlaze tamne sjene i nedosanjani snovi.

Vrijeme je tek podsjetnik.

Podsjetnik kako smo ograničeni samo vlastitim životnim ciklusom, “rokom trajanja” s kojim se svi rađamo i s kojim se neumitno moramo suočiti. Ali opet ne svojom voljom, ne navijanjem sata koji će nas podsjetiti kako je vrijeme za odlazak. Između oka koje se otvara i oka koje se zatvara nepregledno je prostranstvo odluka i trenutaka za koje vrijedi živjeti, za koje se treba boriti. I niti jedan od njih neće doći najavljen i niti za jedan nećemo nikada biti potpuno spremni, jer čovjeku je zapisano biti tek djetetom vremena, ne njegovim stvoriteljem.

Nema vremena među vremenom.

Dok pronalazimo pravo vrijeme za život, pravom životu ponestaje vremena. Ljubavi će biti suđene samo ako im ne presude brojevi, obitelj ćemo osnovati kada ju prvo izgradimo u srcu, a godine će crtati bore po našim licima, ali ne i po našim dušama. I kada to shvatimo, razumjet ćemo i kako nikamo nećemo zakasniti niti uraniti. Naš će život biti i ostati trenutak u beskonačnosti koja ne poznaje početak i kraj vremena i u kojoj su jedini satovi utkani duboko u nama.

Komentari

Neki baner