Što to sve živi u zdravom tijelu?

Koliko je zapravo bliska istini ona da je u zdravom tijelu zdrav duh? Potpuno, rekla bih, jer za mene sport nije samo fizička aktivnost. To je cijeli paket. Toliko sam toga naučila o životu baveći se nečim. Ali nijedan me sport nije toliko promijenio kao biciklizam. No, zašto je to tako?

Guranje sebe do nekih novih granica čudotvorno je za cjelokupno biće.

Kada sam na bicikli i ispred sebe ugledam uzbrdicu, prva misao koja mi u tom trenutku prozuji kroz glavu je da nema šanse da uspijem do vrha. No, napredujući metar po metar, odjednom se nađem na vrhu. Uvijek se iznova iznenadim kako tako lako prijeđem težak put koji mi se prostre. Možda zbog riječi podrške koje si svako toliko ponovim. Možda zbog odluke da ću uspjeti. Možda zbog dopuštanja sebi da odustanem kada god poželim, ali istovremeno i jake želje da vidim koliko ću moći. Nekad, kao da nismo ni svjesni snage koja se nalazi u nama, pa se prerano osudimo na propast.

Uzbrdice su za mene najlakši izazov. Izazov kojeg se nimalo ne plašim. Ali mi nizbrdice stvaraju nervozu. Zaključila sam da je to zbog toga što za kretanje prema gore treba hrabrosti i snage, dok je za let prema dolje potrebna ludost. Smjelost. Odvažnost. Sigurnost. Tada sam postala svjesna da sam ja jednostavno veliki ziheraš i nevjerojatno oprezna. Što, naravno, primjećujem i u svakodnevnom životu.

Ni u ovakvim mi situacijama ne preostaje ništa drugo nego da samu sebe podrim i eventualno određene nizbrdice prijeđem po više puta kako bih postala sigurnija u ono što radim. Stvar je u tome što se penjem sporije, a na spustu toliko jurim da je ponekad teško pratiti put. Zahtijeva se mnogo više pažnje i fokusa. Prazne glave. A za to je potrebno samo se prepustiti. Vjerovati. Predate se u ruke struji života. To je nešto što svaki put iznova učim.

Što se tiče prepreka na tom putu prema dolje, često znaju poremetiti pravac koji sam si zacrtala. Pogotovo kada ispred mene osvane neki kamen i potpuno mi odvrati pažnju. Ono što bih trebala u tom trenutku sebi reći je: ”Kamen. Idemo dalje.” Pretjeranim fokusom na tu jednu prepreku postoji velika mogućnost da ju neću zaobići i da ću se baš u nju zabiti. Ali gledanjem šire slike i povratkom na svoj stari put, prepreku gubim iz vida. Povratkom na željeni cilj vraćamo fokus na ono dobro na našem putu.

Dok sam na biciklu, ja sam u minfulnessu.

Glava je prazna, smirena. No, u tijelu je ludilo. Adrenalin, endorfin i dopamin odjednom prorade stvarajući dotad nepoznat osjećaj. Odjednom imam novu kemiju u tijelu, nove spoznaje, nove reakcije, nove ideje. Kao da sam ja, ali nisam. Neka nova ja. Nešto slično kao i kada smo zaljubljeni.

Kažu da je za stvaranje novih obrazaca ponašanja potrebno dobiti novo iskustvo. Kako znati ponašati se hrabro i sigurno u sebe, ako nikada nismo imali priliku to doživjeti. Upravo novim iskustvima koja mijenjaju kemiju u našem tijelu i nas same dobivamo taj osjećaj. Jedino što nam preostaje jest sjetiti ga se i prizvati ga u svoju situaciju sljedeći put kada nam zatreba.

Komentari

Neki baner