Uspomena od koje grizem usne i još gori svaki dio mene, Jesam li zaista hladna ili samo nisam spremna dati sebe za ništa što nije prava ljubav?, Nekad znaš da nekome značiš mnogo više no što si želi priznati, ali svejedno se povuče, jer strah ga je opet voljeti, Nitko te ne poštuje? Poštuj se sama pi**a ti materina!, Lijepo sanjaj prošlosti , Teško je ponekad prihvatiti da je i razočaranje samo još jedna životna lekcija, Čuda se događaju kad jednostavno prihvatiš i pustiš, Ne vjerujem u 'volim te', meni je to samo fraza, Nađi sebe na granici između srca i razuma, tamo stanuje ljubav, Možda ne mogu biti iskra svjetlosti u tvojoj tami, ali mogu razumjeti zašto tamo ostaješ, Nedovršene priče, Možda mi danas ne treba tvoj monolog. Možda mi samo treba da mi budeš frend..., Ne dvoumim se postaviti granice kad se netko ponaša kao debil, Jedna u stilu platinaste Carrie: Zašto se On vrati tek kad Ona zaboravi na njega?, Nisu naše emocije slabost, već činjenica da smo zaboravili kako se s njima nositi..., Nemoralne ponude, Zabranjeno voće, Kako sam u trenu izgubila milijun, malih sivih stanica ili o fenomenu 'dick pickova'?, Tren prije no što utihne muzika..., Ili možeš i hoćeš ili možeš al' nećeš - sve je samo stvar tvog stava
Popularno Tridesete

Teško je ponekad prihvatiti da je i razočaranje samo još jedna životna lekcija

Nije lako uvijek imati razumijevanja, ni za sebe, a kamoli za druge. Nije lako svakog dana ustati i pronaći razloge za smijeh i pozitivu. Nije lako uvijek iznova ustrajati, voljeti, graditi, pokušavati, slušati…

Jeste li probali slušati nekog u posljednje vrijeme? Onako bez da u glavi vodite paralelne monologe? Bez da osuđujete, prosuđujete i kroz filtere svojih iskustava provlačite tuđi život, doživljaje i emocije?

I jeste li uspjeli tog nekog zaista čuti?

Čini mi se često da ljudi misle kako slušaju, ali zapravo u glavi vrte tko zna što. I onda im promiču bitne stvari. Promiču im ljudi, cure kroz prste baš poput pijeska, dok su oni zauzeti ‘slušanjem’.

Navikli smo mnogo obećavati, ali rijetko tko zaista djelima stoji iza svojih riječi. Očekujemo da će nam se progledati kroz prste, da će druga strana uvijek imati razumijevanja za naše propuste. Uzimamo ljude zdravo za gotovo a onda se začudimo kad se jednog dana okrenemo i shvatimo da više nisu tu ili da su naprosto silno ljuti na nas… a često još i gore, razočarani.

Ne znam kako se popravlja razočaranje.

To je jedino što nikada nisam uspjela, ni kad su se drugi razočarali, ni kad sam se ja razočarala. A ne razočaram se baš lako. Treba mnogo, mnogo propusta od strane nekog tko mi je bio jako, jako bitan, da bih se mogla razočarati.

I treba se desiti onaj posljednji krc, negdje u samom centru mog bića da bih shvatila kako više tog nekog ne gledam istim očima.

Čudno je zapravo što se to može desiti u djeliću sekunde, zbog neke sitnice. Ali ta sitnica bude samo vrh ledenog brijega, na hrpetini sitnica koje su postale preteške da ih nosim sama. I onda kad shvatim da sam umorna i da mi ne treba teret koji nije predodređen za ramena samo jedne duše, stanem i samo ga spustim.

To bude trenutak koji oslobađa, ma koliko da je zapravo u svojoj suštini tužan.

Ne odustajem lako od ljudi, ali se natjeram pustiti kad shvatim da su oni davno odustali sami od sebe, jer nisu poštovali naš odnos. Čovjek koji se poštuje, drži do svoje riječi, ne ispušta ljude kroz prste, ne dopušta sebi da gubi one koji bi za njega okrenuli planetu. Ne njeguje svoj ego više no iskrena prijateljstva.

Ego

No shvaćam da će mnogi zaista radije pustiti da od njih ode netko zaista vrijedan, no reći – ‘Žao mi je. Oprosti.’ I ta činjenica boli. Boli što znaš da je nekome njegov ego bitniji od svega što ste podijelili, ali prihvatiš to, jer ionako nemaš izbora.

Možeš ostati u odnosu koji nije zdrav, gdje te se uzima zdravo za gotovo s primisli – ‘Lako ćemo’, ili možeš otići svojim putem i birati biti tamo gdje ljudi zaista cijene tvoj trud, odanost i privrženost.

I nije lako donijeti tu odluku, osobito kad nekog jako voliš, ali svi odnosi su dvosmjerne ulice i ne vrijede ako samo ti stalno vučeš vaš voz.

Trebalo mi je jako dugo da to shvatim. Trebalo mi je da se probudim jedno jutro i uvidim kako nisam loša osoba ako se okrenem i napustim odnose koji me ne ispunjavaju, u kojima uvijek mnogo više dajem i slušam obećanja koja ljudi nisu spremni ispuniti, dok zapravo od njih nikada ništa nisam ni tražila.

Shvatila sam i da se od tog trena jako rijetko razočaram, a kad se to i desi, budem svjesna da sam u njima vjerojatno vidjela svoju projekciju njihova potencijala. Potencijala koji možda uopće ne postoji ili je zakopan negdje jako, jako duboko, ispod slojeva i slojeva njihovih nesigurnosti i kompleksa, boli, povreda i vlastitih razočaranja.

Letting go

I baš zato što znam da postoje ti slojevi i te boli, ne osuđujem ih jer na to ionako nemam pravo. Ali im ni ne zamjeram, jer bih time povrijedila samo sebe. Puštam ih, da me ne bole, jer mi nisu dali priliku da doprem do njih. A sad za to više ionako nemam ni volje.

Mislim da je razočaranje upravo to, gubitak volje s naše strane da više pokušavamo doprijeti do nekog.

Nije to smrt emocija, nije to ni gubitak činjenice da im istinski želiš sve najbolje, samo više nemaš volje za bitke s vjetrenjačama.

I tako pustiš. I shvatiš da je to bila samo još jedna životna lekcija. Možda pomalo bolna. Možda ni ne znaš čemu je služila? Ali s vremenom nekako shvatiš da si kroz nju izrasla i da sa spoznajama koje imaš samo možeš biti bolja sebi, ali i nekim novim, posve drugačijim ljudima.

I ne prestaješ vjerovati u čuda. Ne prestaješ tražiti dobro u ljudima, ne prestaješ vjerovati u njihov potencijal i nikad se zapravo ne prestaneš nadati, da će netko od tih ‘Otpisanih’ s vremenom radije birati čovjeka no ego, pa te iznenaditi s ‘Žao mi je’ ili ‘Oprosti’.

Ljudski je griješiti. To si davno naučila.

Komentari

Neki baner