Koja smo to mi vrsta?, Najljepši načini kako podignuti svoju vibraciju, Kakve se osobnosti rađaju u određeni sat?, Neizvjesnost kao velika učiteljica
Cafe Odnosi

Koja smo to mi vrsta?

Što nam je ugrađeno evolucijom, što smo naslijedili kroz gene, a što stvaramo sami? Je li uopće moguće točno razlučiti gdje jedno završava, a gdje drugo počinje? Ipak, za određene smo situacije skloni reći da je nekome nešto u krvi. Što to uopće znači?

Gledam ponekad dokumentarne emisije o životinjama iz raznih krajeva svijeta i često budem potpuno fascinirana njihovim načinom života. Ono što me posebno intrigiralo bili su, naravno, njihovi ljubavni (ako ih uopće mogu tako nazvati) odnosi te njihovo funkcioniranje udvoje, ali i što se dogodi kada dobiju mladunčad te kada mladunčad odraste. Najzanimljivije mi je što nema nikakvih pravila.

Svaka vrsta ima neke svoje sisteme.

Neke su monogamne, neke svake sezone imaju novu ženku (i mužjaka). Jedne žive u čoporu, dok su druge vrlo samostalne. Neke bi napale svoje mlade. Kod nekih je mužjak alfa i omega, kod drugih vlada matrijarhat. Kod nekih je tata zapravo majka, a kod nekih ni majka nije majka. Uz neke je majke mladunčad neprestano, a uz neke vrlo kratko. A što je sa čovjekom? Je li i on samo jedna u nizu brojnih vrsta Ili je svaki za sebe posebna vrsta?

Mislim da čovjek danas može biti što god poželi, ali s druge strane ima ograničenja koja nameće društvo. Stoga, koliko su nam zapravo ruke odriješene? Koliko smo zapravo slobodni ako nas većina često koči? Recimo, većina žena želi imati djecu, ali je jedna među njima odlučila da ne želi. Smatra da je ionako previše ljudi na planeti i previše djece koja odrastaju po domovima. Da je postupak jednostavniji, možda bi bilo više posvojene djece, nego udomljenih životinja.

Ipak, društvu je i dalje sve to vrlo neobično i još se ne može nositi sa činjenicom da osoba (žena) ima pravo izbora da učini što hoće od vlastitog tijela i života. Ne razumijem zašto bi društvo trebala zabrinjavati ta činjenica. Iz altruističnih razloga ili zbog toga što ni kod životinja nema biranja, pa što bi sada onda jedna tamo žena birala? Čovjek je jedina vrsta koja može izabrati ne razmožavati se.

Znači li to da smo evoluirali iznad životinjskih poriva, straha od starenja u samoći i postali žešći individualci? Danas imamo izbor, možemo biti više svoji, ali nije li pripadanje čoporu na neki način oblik zaštite? Jesmo li većom samostalnošću izgubili osjećaj zajedništva?

Realno, veći individualizam se može vidjeti i u odnosima.

Prije su ljudi ostajali u braku, jer razvod nije bio (dopustiva) opcija. Možda se više toga popravljalo, recikliralo i nije se odmah ”kupovalo” novo, no jesu li ljudi ostajući u tim brakovima bili mentalno zdraviji? Ukoliko se razvod dogodio zbog prijevare, opet mi se nameće pitanje.

Jesmo li uistinu predodređeni da budemo monogamni ili to ovisi o osobi? Pripada li time svatko od nas nekoj specifičnoj vrsti?

Vremena su se zasigurno promijenila. Možda smo prije više naginjali jednoj, a sada nekoj sasvim novoj vrsti. Možda još ni ne znamo tko smo i tko ćemo postati. Sigurna sam da bi bilo lakše živjeti po uputama, evolucijskim, no sloboda izbora mi se čini mnogo primamljivija. Jedino me zanima jesmo li zaista spremni na nju.

Komentari

Neki baner