Dragi Dnevniče...
Cafe Odnosi

Dragi Dnevniče…

Evo me opet. Da, znam kako je prošlo dvadesetak godina od mog posljednjeg javljanja i kako smo i ti i ja mislili da je naša korespondencija gotova (ti si zaključio da čak ni papir ne može podnijeti tu količinu žalopojki, ja sam bila uvjerena kako se percepcija svijeta pomalo i mijenja s odrastanjem, pa toliko kuknjave više neće biti potrebno). Ali pogodi što? Oboje smo se zeznuli. Neke stvari jednostavno bolje zvuče ako ih iz glave ubacim ravno na papir.

Iskustvo je pokazalo kako, jednom kad napuste moja usta, budu prilično krivo shvaćene. Zato ćemo se opet malo družiti, barem dok ne uspostavim psihičku ravnotežu ili dok ne ostanem bez sredstava za pisanje (naš je pas, naime, nedavno promijenio jelovnik – sad konzumira isključivo olovke, tabure i kupaonski tepih).

Dakle. Primjećujem kako sam u jednom od posljednjih zapisa (svibanj 1997.) zabilježila kako je Sonja, moja „najbolja“ prijateljica i osoba čija je kosa prkosila svim zakonima fizike ostajući postojanom i blistavom vjerojatno i pri uraganu pete kategorije, podla prasica jer je svima ispričala kako ću Andreja (moja tiha patnja te posljednje školske godine; duga kovrčava kosa, Bambi pogled i bicepsi mladog Hulka, op.a.)  pitati da mi bude maturalni plesač, prije nego sam mu sama mogla izložiti tu ideju.

Naravno da mi nije palo na pamet priskrbiti si tu blamažu, pa sam na ples otišla sa frendom Aronom. Rješenja u posljednji tren uglavnom ne poluče rezultate koje smo priželjkivali, nažalost. Aron je plesao kao Fred Astaire na speedu, pa sam u jednom trenutku ostala bez komada nokta na nožnom palcu. P.S. Moram li napomenuti kako su na kraju maturalni par bili Andrej, Sonja i Sonjina kosa?

Totalna trauma. Plakala sam kao kiša naredna dva tjedna, a svih ovih godina nosila to u sebi.

Gurala u podsvijest kao Sizif kamen, a ona bi mi sjećanje uvijek iznova vraćala. Škola je završila zatvorivši jedno poglavlje mog života, a ja sam u glavi premotavala večer u kojoj sam, umjesto gracioznog plesa sa svojim maturalnim princem, brisala podij u frenetičnom treskanju mog krajnje netalentiranog plesnog partnera Arona. A moja najbolja prijateljica ispostavila se (kakav kliše) potpunom izdajicom.

No, dragi Dnevniče, znaš li zašto je zanimljivo da sam posljednji put pisala baš o njima?

Jučer sam srela Sonju. Prvi put nakon srednje škole. Kroz uličnu sam gužvu čula poznati glas kako mi zove ime, okrenula se i ugledala je. Nije se mnogo promijenila – utegnuta u uske traperice, potpetice od kojih dobiješ visinsku bolest i kose ravnije od zrakoplovne piste (zakoni fizike za nju i dalje ne vrijede, očito) – srdačno me zagrlila kao da mi nije zabila mesarski nož u leđa prije dvadeset godina. Nisam znala kako se postaviti,  a u meni se kovitlala mješavina poriva da joj u stilu „sve je ok“ prijateljski namignem i posve neprijateljski iskopam oko.  

Nakon kurtoaznih rečenica mahnula je proćelavom muškarcu koji je stajao nedaleko od nas, a nekoliko trenutaka kasnije nelagodno mi se smješkalo poznato lice. Kovrčava kosa svezana u rep i Bambi pogled iza naočala bio je jedini ostatak srednjoškolskog Andreja (a danas Sonjinog muža) kakvog sam pamtila – ostatak je činio oveći trbuh uguran u majicu „Nisam ginekolog, ali mogu pogledati“.

Nisam više sigurna, dragi Dnevniče, o čemu smo to točno razgovarali tih neugodnih dvadesetak minuta. Prilično sam uvjerena kako je Sonja nekoliko puta pokušala u razgovor ubaciti nekakvu ispriku, a ja sam u jednom trenutku rekla: „Baš si pristajete.“ I više mi jednostavno ništa nije bilo važno. Samo sam bila zaprepaštena činjenicom kako je moguće godinama u sebi nositi Gordijev čvor neriješenih osjećaja i onda ga jednim kratkim susretom ne samo razvezati, već učiniti da potpuno nestane.

Uvijek su nam potrebni završetci. Bolni, ružni, neželjeni, lijepi, bajkoviti.

Potrebna nam je točka umjesto upitnika, dragi Dnevniče. Jer, najgori su oni krajevi koji ostanu nepovezani i raspleteni visjeti u zraku. Saplićemo se o njih još dugo, čak i onda kada se više jasno niti ne sjećamo okolnosti u kojima je do rastanka došlo. Ostaje nam samo taj osjećaj nedovršenosti.

Sada kada bolje razmislim, kroz dvadeset sam godina svog života tu gotovo banalnu, klišeiziranu izdaju provlačila kroz brojna prijateljstva i veze ne shvaćajući u čemu je stvar. Zašto se ne mogu u potpunosti predati nekome, nečemu? I onda shvatila. Nisam pustila prošlost.

Dragi Dnevniče...

Nisam joj dopustila ostati tamo gdje pripada, već sam ju nosila kao prtljagu, skupa sa Sonjinom kosom, Aronovim groznim plesom i Bambi očima u kojima se nikada nije zrcalio moj lik. Bezazleni ponovni susret odnio je tu prošlost sa sobom, a ja sam stavila točku. Ravno posred Sonjinog savršenog razdjeljka.

Znam, znam. Zlopamtilo sam, dragi Dnevniče, što ćeš. Do ponovnog pisanja.

Komentari

Neki baner