Per aspera ad astra Popularno

Nisi za svakog, ne trebaš ni biti

Sjedim u sobi. Subota je navečer. Iskreno, nemam inspiracije za ovaj tekst i već sam deset puta promijenila naslov i samu temu. Malo sam pregorjela u posljednja dva mjeseca, neću vam lagati. I hitno mi treba odmor.

Ali hajde da vam ispričam priču o sebi prije par godina pa da mogu fino na spavanac. Treba učiti sutra. Ostao mi je još jedan ispit na faksu, barem što se tiče ove nadasve burne akademske godine. Držite mi fige u utorak da i to prođem iz prve pa da napokon pustim mozak na pašu. Treba mu paša, ne može više jadničak. Uskoro će početi izbacivati error.

Isto kao što je moja duša do prije par godina izbacivala error dok bih je pitala zašto si to čini. Zapravo, ne znam je li duša u pitanju, ali pasalo mi je to u rečenici radi prijelaza iz ovog nepotrebnog uvoda u mnogo potrebnu tematiku.

Duša, srce, ego, ponos… Nešto od tog jest. Nešto od toga je imalo potrebu da se svidi svakome. Nešto od toga me tjeralo da se prilagođavam svima osim sebi. Jer eto, postojalo je vjerovanje da sigurno vrijediš više ako te drugi prihvate. Međutim, postoji i vjerovanje da će ti izrasti rep ako piješ previše kave pa ništa od toga.

Već sam ih morala imati sedam koliko kave mogu popiti.

A kažem da je to mnogo potrebna tematika jer vjerujem da ima mnogo ljudi koji ne vide svoju vrijednost i koji tu istu vrijednost mjere kroz tuđa odobravanja. Sigurna sam i da se pitaju što im fali dok ih netko ne voli, dok se nekome ne sviđaju.

Reći ću ti da ti ne fali apsolutno ništa osim mrve samopoštovanja. Ne mogu te ni kriviti jer sam i ja bila u tim cipelama. Nisam ni shvaćala što točno radim. Ne znam iskreno ni u kojem trenutku sam shvatila, ali vjerojatno je bila u pitanju neka trauma k’o i uvijek.

Ne pamtim dobro detalje, ljude i događanja, ali pamtim osjećaje. To mi je i blagoslov i prokletstvo.

Pamtim da sam se konstantno osjećala anksiozno, zarobljeno i pod pritiskom. Pamtim da što god bih pokušala učiniti za neke ljude, nikad nije bilo dovoljno. Je li bio problem u njima? Vjerojatno nije. Je li bio problem u meni? Djelomično.

Nikad nije stvar u tome što nismo dovoljno dobri jer jesmo. Stvar je u tome što jednostavno nismo za svakog i nema šanse da se svidimo svakome. Za nekog možemo i do kraja svijeta i još uvijek neće biti impresioniram. To jednostavno nije čovjek za nas; ne kuži nas i ne vidi i to je sasvim u redu.

Nismo na istoj valnoj i to je to.

A onda dođe netko tko te prepozna u sekundi i vidi svjetlost u tebi i onda dok ti ne vidiš. E, takve ljude tražimo. Ni više ni manje. Okej, može više, ali manje od toga nikako.

S takvim ljudima nema dokazivanja, natjecanja ni borbe za naklonost. I takvi nam obično dođu u život dok sami shvatimo svoju vrijednost, dok se počnemo voljeti bez obzira na sve i dok se prestanemo boriti za pogrešne. Jer što će tražiti kod nas dok vide da je gužva; treba im napravit’ malo mjesta.

Zamisli da imaš ormar pun odjeće koja ti je tijesna, koja te žulja i koja ti se više baš i ne nosi. Ne možeš ga puniti novom odjećom koja ti je prikladnija tako dugo dok ne izbaciš van ovo staro. Tako je nekako i s ljudima.

Baš poput odjeće, ne stoje nam svi savršeno. A nekad se i promijenimo pa nam više ne stoje ni oni koji su nam nekada.

Bitno je samo poznavati sebe da lakše zaključiš što ti odgovara, a što ne. I kod odjeće i kod ljudi.

I prihvatiti da nismo baš za sve i svakoga. Ja sam se, recimo, prestala nadati da ću dobro izgledati u trapericama niskog struka i da ću se svidjeti nekome tko ima skroz različit svjetonazor od mene.

Kako god okreneš, pobjeđujem.

A sad idem spavati jer iskreno više ne znam pričam li o temi ili razmišljam o trapericama.

Komentari

Neki baner