Sve što ti nikad nisam priznala, Znaš ja sam tvoja prijateljica a ne tvoj 'Pojas za spašavanje', Postoji tišina koja govori više od tisuću riječi, Najvažnija lekcija za kraj godine: Život je pustolovina. Nije splet okolnosti i ništa nam ne ovisi o drugim ljudima..., Nimalo popularna istina: Drage moje žene za svoje ste jade same krive...,Ljudi umiru a mi se branimo floskulama i neznanjem, kao da cijela nacija boluje od sinkope!, Naše je društvo nasilno, licemjerno, uskogrudno i korumpirano, a mi ništa ne radimo da to mijenjamo!, Zašto je toliko žena koje znamo i ti i ja, toliko prokletno nesretno u ljubavi?, Očekivanje je majka svih zajeba osobito ako očekuješ da te netko drugi napravi najboljom verzijom tebe!
Popularno Tridesete

Sve što ti nikad nisam priznala

Nisam ti rekla da me strah. Tebe. Mene. Nas. Našeg odnosa. Njegove dubine. Moje želje da te razumijem bolje.

Nisam ti rekla da nisam uvijek jaka i da me to ljuti. I da ne volim sebe krhku. I da se bojim ponekad poraza i da sam se bojala odbijanja i da me mučilo da li ti zaista nešto značim.

Nisam ti rekla da nemam uvijek odgovor. I da imaš neku snagu prodirati kroz moje zidove ma koliko da uspješno i brzo gradim nove.

Nisam ti rekla da se osjećam nemoćno, dok gledam tvoje poruke i čitam sve što piše između redova. I da sam bijesna kad izgovoriš jedno, misliš drugo a zapravo osjećaš nešto treće.

Nisam ti rekla da ih brišem, jer bi te to povrijedilo. A brišem ih jer od tebe bježim. Sve vrijeme, dok zapravo pričam kako si ti taj koji je podigao zidove. Bježim, jer prvi put ne želim pobjeći, ne zaista. I to me plaši.

Nisam ti rekla da te čitam. Po tvojim rubovima i u nutrini. Da mi je jasno sve, da sve znam i da te ne osuđujem.

Nisam ti rekla da iako ne odobravam ni način ni razloge zbog kojih si me probao od sebe udaljiti, to ne mijenja činjenicu da mi je stalo. Možda previše.

Nisam ti rekla da ćeš osjetiti moju odsutnost, ne kao kaznu već zato što iskreno ne znam što bih s tobom? Jer ja ne znam nikoga voljeti na pola. Ne znam biti pola osobe i pola prijatelja i pola žene i pola ljubavi i pola oslonca i pola duše. I radije sam negdje daleko no da ti budem išta na pola.

Nisam ti rekla da te izdaju oči. Uvijek te izdaju. Što god kažeš. Što god radiš, kakve god da postaviš ograde, uvijek te izdaju oči. Po njima znam kad lažeš da ublažiš, da izbjegneš, da me povrijediš manje. Da zaštitiš neku fantazmu u sebi i svoju ideju da naprosto mora biti tako i da postoji pravocrtna linija u kojoj si ne smiješ dozvoliti da ti bude stalo više no što je. Jer svijet kao ne funkcionira tako. Ali jebeš svijet, jer on nije tu kad te grebe u grlu i steže u prsima zbog mojih zidova koji tu stoje da bih mogla poštovati tvoje želje. Svijet nije tu kad gledaš u moj broj i dvoumiš se pisati mi ili ne. Zvati ili ne. Odjebi to. Zovi.

Nisam ti rekla da sam se trudila previše jer sam znala da ti treba melem što će se kao proljetno sunce rastopiti po tvojim prsima i uči u svaku poru, pa svojom toplinom ispuniti mjesta na kojima ti je napukla duša i ponovno polijepiti sve slomljene dijelove tebe, ili ih bar držati skupa dok sam ne očvrsneš.

Nisam ti rekla da sam isključiva. Ne namjerno već genetski. Jer u ovom životu moram biti borac pa svoju ranjivost gledam kao slabost i zato sam te tjerala da biraš.

Nisam ti rekla da bi tvoji zagrljaji ublažili te bitke u meni. Između lavice i obične djevojke. I da ti zamjeram jedino što me nisi grlio više. Nevažno kako, da l’ k’o ljubavnik il’ prijatelj, svejedno je. Zagrljaj je zagrljaj.

Nisam ti rekla da želim s tobom pričati ali i ti moraš napraviti svoj dio. Moraš ispričati vic, poslati spontanu poruku, uslikati il’ klupu il’ drvo il’ psa i napisati nešto… možda pomalo bez veze, ali dati do znanja da samo nastavljamo dalje. I da si nećemo stavljati uvjete jer iskreno ni ti ni ja ne znamo kamo ovo vodi.

Nisam ti rekla da me boli jer žene poput mene ne priznaju slabost.

Nisam ti rekla da kraj tebe osjećam mir jer te nisam željela prestrašiti.

Nisam ti rekla da je sve na svom mjestu kad isprepletemo prste jer sam programirana tako da budem ona koju se lovi i koja uvijek ostaje pomalo neuhvatljiva.

Nisam ti rekla da mi tvoje uloge idu na živce i da mi ne možeš prodati priče i da ne možeš glumiti frajera i da ti to ne stoji i da je glupo i da me smeta jer to nisi ti i preda mnom ne moraš glumiti. Jer ja sam netko tvoj. U mom DNK živi razumijevanje za tebe.

Nisam ti rekla da si važan. Samo sam ti hranila ego na sve krive načine a onda sam onako kako to inače radim, uzela iglu i probušila taj balon, prostom činjenicom da sam se udaljila, zatvorila i isključila te, iako sam sjedila nasuprot tebe i smiješila se. A rekao si mi da ne mogu biti kučka.

Nisam ti rekla da me nervira tvoja glupa šutnja i da je nepotrebna. Ne moraš šutjeti zato što misliš da ću tražiti nešto što ne možeš dati. Ali ću poludjeti kad izigravaš kretena i kad glumiš – meni. Jer znam kako se osjećaš iza svega toga.

Nisam ti rekla – ‘javi se kad stigneš kući’. Nisam ti željela pokazati da se brinem, jer sam naučena tako. Jer mi sav život govore da muškarcu neću biti važna ako mu pokažem da mi znači.

Nisam ti rekla da mi treba vrijeme s tobom, ma kako ga skupa provodili.

Nisam ti rekla da si tako prokleto sexy i da mi padaju na pamet svakakve stvari kad te gledam. I da to dobro znaš i da se držiš po strani jer osjećaš isto. I da se dvoumiš je li to tako ispravno?

Nisam ti rekla. A svejedno negdje duboko u sebi sve to znaš, pa je moj igrokaz glup baš kao i tvoj. Jer kad se pogledamo sve znamo i bez riječi, ti si netko moj i ja sam netko tvoj.

Nisam ti rekla jer sam te pomalo željela kazniti, a nisam shvaćala da tako jedino kažnjavam sebe. Nisam ti pisala jer sam mislila da će tako i tebe boljeti kao mene, a nisam shvaćala da te već boli i da nas tako povrjeđujem oboje. Nisam ti rekla da mi je lakše ponekad neke stvari napisati… i nisam ti rekla da si u pravu, lakše je kada pričam. Lakše je kada pričamo. Pa makar si rekli nešto što pika i makar si ne mogli sad dati sve što bi htjeli. Pa makar to ne mogli nikad. Pa makar pukli već sutra i povukli sve što smo izrekli… pa makar napravili krivi potez još milijun puta.

Nisam ti rekla da volim kad je lagano, kad se smijemo i kad se samo zezam s tobom. I kad baš prkosno prelazim tvoje granice i vidim da ne znaš što bi sa mnom ni kako me zaustaviti, jer nisi navikao da je netko toliko simpatično tvrdoglav. I da želim da to ostane tako.

I da ti baš ništa ne znače te tvoje ograde jer ja uvijek nađem način. Baš kao i ti.

Nisam ti rekla, ali sada znaš. I žao mi je, što ti nisam svoju dušu, otvorila ranije.

P.S. Da, na tebi je red.

Komentari

Neki baner