Priča o isprici i opraštanju Ljetovanje u Hrvata..., Blizance Lava i Jarca očekuje najbolje ljeto u životu!
Cafe

Priča o isprici i opraštanju

Trebalo mi je možda i nekih 30-ak godina, da shvatim, kako te ljudi tretiraju onako kako im dozvoliš.

Ne volim sukobe! Da bih ih izbjegla, redovno sam davala druge prilike. I treće. I četvrte.  Pete…

Sve do jednog ljetnog dana, prije nekih 7,8 godina, kada sam odlučila tome stati na kraj.

Ljudi smo! Griješimo. I to je normalno. Kad pogriješiš, kad nekog povrijediš, ispričaš se.

Trudiš se ne ponoviti grešku. Ne možeš se, samo praviti kao da se ništa nije dogodilo. To je nepoštivanje druge strane. Njezinih osjećaja. Kad tebe netko povrijedi, očekuješ isto. Vjeruješ da to nije učinio namjerno, tražiš opravdanje. Nadaš se da je to iznimka. Oprostiš, s isprikom ili bez nje, daš drugu šansu. Pa treću. I ideš dalje. 

Ali ja sam, tog ljetnog popodneva, shvatila, da nakon zilijun pruženih prilika i niti jedne isprike, ne treba nikom dozvoliti da radi budalu od tebe. Kakvo god opravdanje, stajalo iza toga.

Lijepo je imati vjeru u ljude i nadati se kako će se netko promijeniti, ali ako te je netko povrijedio, a ti mu konstantno dozvoljavaš da se i dalje tako ponaša, nastavit će. Ti si taj koji trebaš znati granice i kada reći dosta! Ako si već bezuspješno pokušao objasniti, vrijeme je da jednostavno zašutiš i makneš se. Bez sukoba. Bez zamjeranja. Samo utihneš. I napokon nađeš svoj mir. Ako se osoba nakon toga ispriča i promjeni shvatila je, ako se  ne  ispriča, ako nastavi po starome…

Ne mislim, pri tom, na ispriku tipa: “Oprosti AKO sam te povrijedio/la….” koja implicira, kako je netko drugi nešto krivo shvatio, a ne da je ta osoba pogriješila,

Ili

“Oprosti, ali sjećaš li se, kad si ti…”, kojom prebacuje krivnju na drugog i insinuira, kako ovo sada, ima opravdanje u prošlosti, a u principu”krivac” jedino traži alibi, samom sebi.

Ili

“Svi (oboje) smo jednako krivi. Hajdemo sve zaboraviti i krenuti dalje.” – kojom svoju krivnju dijeli ili u potpunosti prebacuje na sve druge i nada se, kako su oni, dovoljno glupi ili naivni da to ne primijete,

Ili

“Ok. Evo napravio sam po tvome i što sad hoćeš. Što? Što? Što? Što?” – napadom pokušavajući prikriti svoju grešku ili nesposobnost,

Ili

“Neka ti bude. Dosta mi je toga, da sam JA uvijek kriv za sve.”-  ulogom žrtve pokušava izazvati nečije sažaljenje i osjećaj krivnje kod druge strane, umjesto preuzeti odgovornost na sebe.

Ne mislim na ovakve “isprike”. Reda radi ili da se umiri vlastita savjest.

 Mislim na  iskrenu ispriku. Onu iz srca. Kad znaš da si pogriješio, shvatiš i razumiješ zašto je netko povrijeđen. Priznaš krivicu i ne trudiš se prebaciti je na drugog ili optuživati.  Teško ti je, jer si nekog rastužio i zbog toga kažeš:

“ Jbg. bio sam glup, sada bih to napravio pametnije.”

A onda se djelima, to trudiš i pokazati.  Jer si se zaista promijenio, jer razumiješ, kako je isprika bez djela, ništa drugo do podmukla manipulacija. Ako nema dijela, koji podupiru taj “teško” izgovorivi “oprosti”, isprika je isprazna.

Kad se ja ispričavam, to radim, kako bi osoba koju sam povrijedila shvatila, da razumijem da sam pogriješila i da ću se truditi da se ne ponovi. Traženje oprosta i opraštanje druge strane, za mene znači, da su računi čisti i da sada bez utega, možemo nastaviti dalje. Jer, ako nekoga želim zadržati u svom životu, taj mora znati da sam svjesna greške i da ju ne želim ponoviti.

Inzistiranje na isprici, nije stvar ega.

Nije pitanje slave i tko će biti pobjednik u sukobu. Sukobi u pravilu i tako nemaju pobjednike. Naprotiv, ego ima veze samo s nemogućnošću priznavanja krivnje i traženja isprike. Život nije niz utakmica, u kojima moraš stalno pobjeđivati. Nekad pobijediš, nekad izgubiš. Ne možeš dopustiti onom glasiću iznutra, da te uvjeri kako si uvijek u pravu, a onda tražiti izlike i opravdanja koji će to i dokazati. 

Kad isprika izostane, kad se pravimo blesavi i kako se ništa nije dogodilo, druga strana ne zna je li nas uopće briga što smo ju povrijedili. Nema na osnovu čega vjerovati, kako to nećemo opet učiniti.

Priznavanjem krivnje i traženjem oprosta ne gubimo ništa. Upravo suprotno, tako drugoj strani pokazujemo da nam je stalo i da ju želimo zadržati u svom životu!

Komentari

Neki baner