Nitko te ne poštuje? Poštuj se sama pi**a ti materina!, Lijepo sanjaj prošlosti , Teško je ponekad prihvatiti da je i razočaranje samo još jedna životna lekcija, Čuda se događaju kad jednostavno prihvatiš i pustiš, Ne vjerujem u 'volim te', meni je to samo fraza, Nađi sebe na granici između srca i razuma, tamo stanuje ljubav, Možda ne mogu biti iskra svjetlosti u tvojoj tami, ali mogu razumjeti zašto tamo ostaješ, Nedovršene priče, Možda mi danas ne treba tvoj monolog. Možda mi samo treba da mi budeš frend..., Ne dvoumim se postaviti granice kad se netko ponaša kao debil, Jedna u stilu platinaste Carrie: Zašto se On vrati tek kad Ona zaboravi na njega?, Nisu naše emocije slabost, već činjenica da smo zaboravili kako se s njima nositi..., Nemoralne ponude, Zabranjeno voće, Kako sam u trenu izgubila milijun, malih sivih stanica ili o fenomenu 'dick pickova'?, Tren prije no što utihne muzika..., Ili možeš i hoćeš ili možeš al' nećeš - sve je samo stvar tvog stava
Popularno Tridesete

Lijepo sanjaj prošlosti

Vrzmala sam se po kući i nije mi išlo pisanje. Imala sam mnogo toga za reći, ali kao i uvijek, kada se osjećam tako, onda mi riječi stoje negdje na rubu usana i ne prelaze ih.

Ljudi misle da mi je to lako, samo istresti dušu na papir i da to u mom svijetu traje tek trenutak, da se tekst samo dogodi i ja odjurim dalje u svoj dan. No često, neki tekstovi jako dugo stanuju u meni, ponekad tjednima, ponekad mjesecima, čekaju svoje vrijeme da mi se dogode.

Čekaju da nešto prebolim, riješim sama sa sobom, da bih mogla taj osjećaj prepustiti prošlosti.

No što je uopće prošlost, zapitam se? Je li to nešto što nas je trajno obilježilo ili nešto iz čega smo izrasli, pa postali jači?

Je li istina da nas na kraju nekog poglavlja, svako iskustvo ojača, ili nas zapravo izgrize po rubovima, baš kao moljac? Što je vrijeme? Je li saveznik ili dušman ili smo mi sami sebi najveći neprijatelji kad se grčevito držimo nečeg što je zapravo davno umrlo? Ili se nikad ni rodilo nije?

Otišla sam u dubinu, previše prevrćem po talogu, negdje na samom dnu stvari kojima se ne volim baviti, emocija koje ne želim osjećati ali ih nisam pustila, nego sam ih stavila u neku tamnicu gdje skupljaju prašinu i na trenutke bole.

I tako je bilo, barem do jučer. Dan kao i svaki drugi, običan ponedjeljak, prepun lijepih događaja i divnih ljudi i spoznaja, u jednoj tisućinki sekunde, kako sam spremna pustiti nešto što je predugo samo stajalo, skupljalo prašinu, nije moglo rasti, nije moglo postati mlado drvo s potencijalom da mu krošnja jednom dosegne nebo, već je samo bilo sjeme, koje nikad nije niklo i nikada ne bi moglo dati plod.

Izvukla sam iz sebe taj grumen prašine, to sjeme puno mojih čežnji i želja i posadila ga u vrt sjećanja. Tamo može rasti, može mirovati, može biti što god poželi, ali me više nikada neće moći boljeti.

Ne znam što ću ako mi ikad više pokuca na vrata?

Jer prošlost voli tako pokucati s vremena na vrijeme. Voli doći, propitkivati, analizirati, voli se pokušati vratiti… tek tako, kao da je to nešto posve uobičajeno. Iako dobro zna da nije. Zna ona da srca nisu kolodvori i da su emocije nešto s čime se ne igra. Ali prošlost je majstor kamuflaže, uvijek s jockerom u rukavu.

Znam samo da neću biti više tužna. Taj dio sam pustila. I znam da će me iznenaditi jer joj se nikad više ne bih nadala. I znam da ću joj se smijati, skuhati kavu, poslužiti onaj svoj kolač od sira i krušaka što ga svi moji toliko vole i pitati – ‘Pa kako si?’

Ali neću biti ljuta na nju. Ne više. Jer me više ne posjeduje. Ne boli me, ne drži u svojim kandžama i ne može više sa mnom upravljati.

Tu je moć izgubila sinoć, negdje oko 21 sat, kad sam već bila pomalo snena ali još uvijek opijena svim onim osjećajima lude radosti, zbog događaja i ljudi koji su se posložili na posve čaroban i nadasve neočekivan način.

Prošlost je jučer zaista postala prošlost.

Koliko god da je dugo mučila moju dušu, koliko god da je stisak bio jak, koliko god da je pekla dok je naizgled nježno prstima prelazila po samoj ivici mog nadanja.

Nisam njen rob. Ne zato što je netko zamahnuo čarobnim štapićem i rekao – ‘Od sutra sve će biti bolje, lakše i drugačije a ti ćeš biti toliko mnogo snažnija.’

Već zato što je došlo vrijeme za neke nove priče. Za nove ljude i nove emocije.

Za stvaranje uspomena koje neće peći, već će stajati u okviru mog srca i na zidovima mojih soba, gdje će me s njih promatrati nasmiješena lica i blistave oči mojih najdražih.

Najdraži.

Neki to nisu više. I nije to tako strašno. Samo je ispravno.

Ispravno je da su samo uspomene, davne želje, neispunjena obećanja, osmijeh kad ih se sjetim i ništa više.

Tek shvaćam da ih ionako u onom vremenu kad smo se susretali i mimoilazili nisam ni mogla iskreno voljeti. A sad… tko zna, možda shvatim da ih mogu voljeti drugačije, sjećala ih se samo ponekad, ili ih susrela jednom u nekim našim novim bojama.

Lijepo sanjaj prošlosti. Nisi bila laka. Nekad si me čvrstim stiskom držala za grlo i davila. Nekad si me pak čuvala od krivih poteza i poljubaca koji bi se pretvorili u slomljeno srce. Bila si i saveznik i neprijatelj, utočište i pakao, sve po potrebi. Ali nisi mi više potrebna.

Odrasla sam. Djevojčica se više konačno ne boji življenja.

Komentari

Neki baner