Lekcije naučene u dvadesetima, Tko sam ja da si sudim?, Što to sve živi u zdravom tijelu?
Cafe

Tko sam ja da si sudim?

Iskreno, koliko si se puta danas izbičevala? I to zbog gluposti. Sitnica po sitnica i tvoja su leđa odjednom izgrebanija od mesarske daske. No, to su ionako nevidljivi ožiljci, što ne? Misliš da su nevažni? Koliko god bili duboki, samo površinski ili bolni, ima nekog suludog zadovoljstva i slasti u toj laganoj patnji. Kao da ti cijelo vrijeme pod nogama pirka lagana vatra, a ti si naviknula da je toplo. Nije ti vruće?

Koliko si se puta izbičevala zbog neke rečenice koju si u pred ljudima nespretno izjavila ili zato što si ostavila automobilski prozor otvoren, a baš je to ljetno popodne pala neočekivana kiša? A što s onim kada si u prometu napravila greškicu zbog nesmotrenosti ili recimo kada ti je iz ruku iskliznula šalica koja ima sentimentalnu vrijednost i raspala se u mrvice?

Što je sa svim onim slinim pokušajima da i ovaj PMS budeš ”normalna”, smirena i opuštena, pa odjednom neočekivano ispališ i opet se izbičuješ zato što si ipak malo pretjerala? Premda realno, do hormona je. Hormoni su pretjerali.

Želiš li ti to biti nepogrešiva i tko ti je rekao da ideš u tom smjeru?

Znam da ima žena koje sebi ovo ne rade. Za mene, one su jedna vrlo neobična endemska vrsta. Voljela bih upoznati neku da joj se izbliza divim na snazi ljubavi koju čuva za sebe. I namjerno sam rekla žene, jer nekako nisam baš doživjela da muškarci imaju ovih tegoba.

Da, imaju nekih drugih, ali ne ovakvih. Njima možda krvari nešto drugo, ali mene zanima moja krv. Moje rane. I naravno, zašto sam si ih nanijela? Pogrešan odgoj? Utjecaj društva? Nedostatak znanja? Nedostatak razumijevanja? Možda je cijeli paket.

Danas mi se dogodilo da sam se malo isprljala po kućnoj haljini dok sam ispijala voćni sok. Ništa strašno, ali ja sam svejedno imala tendenciju sebe mrsko pogledati, jer nisam trogodišnjakinja i takve su stvari sulude u mojim godinama. I to pogotovo svako drugi dan.

Onda sam se na brzinu nasmijala i rekla si: ”Ma, ionako joj je bilo vrijeme da posjeti perilicu.” Začudila sam se samoj sebi kako sam se brzo prebacila na nešto pozitivu. Zapravo, tek nakon godina rada na sebi vidim konačno neki pomak. Ne ide to baš brzinom okretanja palačinki. Prije bih rekla da je sporo kao i priprema džema za te palačinke.

Ova me moja situacija podsjetila na scenu iz ”Happy go lucky”. Ako niste, najtoplije preporučujem pogledati. Možda čak jednom mjesečno. U svakom slučaju, glavnoj glumici na samom početku filma ukradu bicikl, a ona to nonšalantno komentira sa: ”Nismo se stigli ni oprostiti.” Nakon toga jednostavno upisuje autoškolu i okreće priču u svoju korist.

Sve su to sitnice, sve su to gluposti, ali obrati pozornost. Primijeti, osluškuj te udarce. Sigurna sam da ih ima. Svaka od nas si to radi, jače ili slabije. Postani svjesnija ove gadne navike i odloži taj bič. Možda posluži za neke druge situacije.

Komentari

Neki baner