Šaka jala, Stvari koje ubijaju žensku energiju, Kako se zrele žene nose s teškim ljudima?, Prestani govoriti da si prezauzet za mene, Nije ljubav ako ne svijetli nije ljubav ako postoji 'moje i tvoje', Znaš li da postoje žene koje..., Neke privatne stvari nikad ne treba otkrivati baš nikome...
Razmišljanja

Šaka jala

Čudan je svat taj jal. Uvuče se u ljude kao crv u jabuku, pa ruje i grize iznutra dok ne ostane od nas samo ljuštura, prazna i gluha; tek nam se u njoj vraća odjek vlastitog, jalnog, glasa. Ali ne damo mu otići, tom jalu. Hranimo ga vlastitim neostvarenim snovima, neispunjenim ambicijama i svojim “ja” kao da ono nije jedino bez čega ostajemo samo onda kada ga se svojevoljno odreknemo.

Sve nam smeta – tuđi uspjeh nam je poput kamenčića u cipeli, što više razmišljamo o njemu, to nas jače bocka i žulja; trava je uvijek zelenija u tuđem dvorištu. Toliko smo usredotočeni na gledanje “preko plota” da ne primjećujemo istu tu travu u našem vlastitom vrtu.

Tuđa je trava uvijek zelenija

Ne primjećujemo je, jer uporno gazimo po njoj i propinjemo se ne bi li bolje vidjeli tuđu. Ne pada nam na pamet urediti je, zalijevati, njegovati, prepoznati potencijal koji nam stoji ispred nosa. Zašto i bi kad nikad neće biti lijepa i zelena kao tuđa?

Jal nam zamagljuje sposobnost rasuđivanja, pa niti na trenutak ne pomislimo kako je objema travama dana prilika iz malene sjemenke izrasti u nešto veliko. No, jedna je hranjena trudom, druga gnojena zavišću. Jedna rađa cvjetovima, druga korovom i trnjem. Trnjem koje, kada njime udaramo po drugima, izgrebe i naše ruke. I jal, u konačnici, najviše zaboli nas.

Nikada nisam razumjela stav prema kojem tuđi uspjeh, onaj postignut sa vlastitih deset prstiju, druge podsjeća na njihov neuspjeh. Zar nije put za svakoga drugačiji?

Nismo li svi doneseni na ovaj svijet sa svrhom većom od pukog postojanja i promatranja života koji prolazi pored nas, dok mu mi dobacujemo jalne poglede i škrgućemo zubima, jer nam nije pružio priliku kao onima „uspješnima“? Sa svrhom važnijom od piskaranja po društvenim mrežama u udobnoj anonimnosti lažnih profila.

Uspjeh

Kad bi barem upola nadahnuća i žara koji jal ulaže u kreiranje lažnih imena i pronalaženje tuđih fotografija iza kojih će se kriti,  bilo iskorišteno za ostvarenje kakve ideje, iskorištavanje talenta. Za rad na tom nedostižnom uspjehu. Onom koji je uvijek rezerviran za druge koji su opet, prema mišljenju našeg jala, nužno karakterne nule, jer je do uspjeha nemoguće doći ako si vrijedan i imaš cilj.

Mi jesmo tvorci svoje sreće, iako jal uporno tvrdi kako je to najveća floskula, najveća zabluda koja obmanjuje čovječanstvo već stoljećima. No, sreća, ona koja ima težnju ostaviti trag, nije instant proizvod. Ne nastaje iz ničega, jer takve se instant-sreće vrlo brzo u ništavilo i vraćaju. Trajna sreća jest ona u koju se ulaže, daje sebe u cijelosti. Trajna sreća i uspjeh ne govore – „ima onih koji su bolji/pametniji od mene, neću niti pokušavati“, oni stisnu zube i guraju dok ne dođu do cilja. Onog kojeg su si sami postavili, ne onog kojeg su im drugi odredili.

Jal se boji zacrtanih ciljeva. Boji se onih koji znaju što žele i onih koji ne znaju sve, ali žele naučiti.

I u cijeloj toj jalnoj priči propuštamo uvidjeti kako se zavist ne dotiče tuđeg uspjeha; on neće izgubiti na vrijednosti ako mu priprijetimo šakom punom blata. Naprotiv, naš će mu jal biti gorivo kojim će još snažnije i brže nastaviti dalje. Protutnjat će pored nas koji ostajemo boriti se sa vlastitim egom i blatom kojeg će, kada ga bacimo na drugoga, ipak najviše ostati na našim rukama.

Komentari

Neki baner