Zašto smo tako nesigurne?, Ako ne možete nekome oprostiti...
Osobni razvoj

Ako ne možete nekome oprostiti…

Mrzim sve postojeće klišeje o praštanju. Znam svaku poslovicu, svaki savjet, svaku općepriznatu mudrost, zato što sam pokušavala pronaći odgovore u literaturi. Pročitala sam sve postove na sajtovima i blogovima, posvećene iskustvu opraštanja.

Ispisala sam citate Budhe, i naučila ih napamet – ni jedan od njih nije pomogao. Znam, da raskorak između „oduke oprostiti“ i pravog osjećaja duhovnog mira može biti beskrajno dalek. Znam.

Praštanje – je neprohodna džungla, za svakog od nas tko želi pravdu. Sama misao o tome da će neko proći nekažnjeno, poslije svega što je učinio, nanosi bol.

Praštanje izgleda kao izdaja sebe.

Ne želite da se predate u borbi za pravdu. Ljutnja gori u vama, i truje vas vlastitim otrovom. Vi znate to, ali i dalje ne možete otpustiti situaciju.

Ljutnja postaje dio vas – kao srce, mozak ili pluća. Znam taj osjećaj, dobro mi je poznat, kada bijes u krvi udara u ritmu tvog pulsa.

Ali, ono što treba zapamtiti o ljutnji: to je instrumentalna emocija. Mi se ljutimo, zato što želimo pravdu. Zato što mislimo da ćemo imati korist od toga. Zato što smatramo: što smo više ljuti, time možemo učiniti više promjena. Ljutnja ne razumije da je prošlost već završena i šteta je već učinjena. Ona kaže da će osveta sve ispraviti.

Biti ljut – to je kao stalno čeprkati po rani koja krvari, smatrajući da će tako ožiljci biti izbrisani. Kao da će čovjek, koji vas je ranio, jednog dana doći i napraviti šav takvom nevjerojatnom preciznošću, da od rane neće ostati ni traga.

Istina o ljutnji je takva: to je odbijanje liječenja.

Vi se plašite, vama je strašno, jer, kad rana zaraste, morat ćete živjeti u novoj, nepoznatoj vam koži. A vi želite vratiti staru. I vaša ljutnja vam šapuće da je najbolje ne zaustavljati krvarenje.

Kada u vama sve kuha, praštanje izgleda nemoguće. Želimo da oprostimo jer naš um shvaća da je to zdrav izbor. Želimo mir, spokoj, koji nudi oproštaj. Želimo da se oslobodimo. Želimo da ova vreva u mozgu prestane, ali ništa sa sobom ne možemo uraditi.

Zato što nam glavnu stvar o praštanju nitko nikad nije rekao: ono ništa neće ispraviti. Ono nije gumica koja će izbrisati sve što vam se dogodilo. Ono neće ukinuti bol s kojim ste živjeli, neće vam pružiti momentalno smirenje. Traženje unutrašnjeg mira – to je dug i težak put. Praštanje je samo ono što će vam omogućiti da izbjegnete „dehidraciju“ na tom putu.

Praštanje je odustajanje od nade.. To je shvaćanje da je sve gotovo, prašina se slegla i ništa se ne može vratiti prvobitnom obliku. To je priznanje toga da se nikakvom magijom ne može popraviti šteta. Da, oluja je bila nepravedna, ali ipak, morate živjeti u porušenom gradu. I nikakva ljutnja ga neće podići iz ruševina. Morat ćete to uraditi sami.

Praštanje je preuzimanje osobne odgovornosti – ne za uništenje, već za obnavljanje. Ovo je odluka o tome kako povratiti svoj mir.

Praštanje ne znači da morate biti prijatelji s onima koji su vam nanijeli bol. Vi, jednostavno, razumijete da su oni ostavili trag, i sada ćete živjeti s takvim ožiljkom. Prestat ćete čekati čovjeka koji vas je slomio, da bi on vratio sve „kako je bilo“. Počet ćete liječiti rane, neovisno od toga hoće li ožiljci ostati. Nastavite živjeti dalje sa svojim ožiljcima.

Praštanje nije trijumf nepravde. Riječ je o stvaranju vlastite pravednosti, vlastite karme i sudbine. Suština je u tome da se ponovo stane na svoje noge, i odlučiti ne biti nesretnim zbog prošlosti.

Praštanje je razumijevanje toga da vaši ožiljci neće određivati vašu budućnost. Praštanje ne znači da se predajete. Ono znači da ste spremni sakupiti snagu i krenuti dalje.

Izvor: uspesnazena

Komentari

Neki baner