Jedino za što si kriva je to što i dalje vjeruješ u laž da nisi dovoljno dobra baš takva kakva jesi, Ne postoji obećanje o vječnoj ljubavi, postoje samo ljudi i postoji ljubav. Ili je živimo ili odlazimo
Popularno Tridesete

Ne postoji obećanje o vječnoj ljubavi, postoje samo ljudi i postoji ljubav. Ili je živimo ili odlazimo

Znaš, ne možeš zapravo nikad nikoga zadržati.
Jer što više to želiš, što čvršće uz sebe ga želiš stisnuti, i sačuvati… i njega i vas dvoje, kao prijatelje, ili par, to više ti on zapravo poželi skliznuti kroz prste.

Ljudi su takvi.
I jedino što možeš je pustiti ih.
I voljeti ih.
I pokazati, da si tu, da si ti ona osoba koju oni nikad neće izgubiti.

Tako mislim da izgleda ljubav.
Ona prava bar.

Tako izgleda prijateljstvo.

Ali primijetim da su moje postavke drugačije, ostajem onoliko koliko smatram da vrijedi. Jer jedno je utopija zar ne, a nešto drugo stvarni život?…

Potrudim se biti ona koja neće samo tako skliznuti kroz prste. Potrudim se biti dovoljno uporna, prisutna, konstantna u životima onih koji su mi važni, ali… negdje mora postojati granica. Negdje moramo povući crtu ako shvatimo da to naše prisustvo nije cijenjeno.

Ljude pustiš. Prihvatiš da im treba vremena, prostora, istraživanja svijeta i svoje nutrine. Daš im i to vrijeme i taj prostor i svoje razumijevanje jer, kako rekoh, nikog ne možeš zadržati na silu ali… u nekom trenutku ako ti ništa nisu spremni dati, ako ne mogu biti ovdje ni upola koliko ti za njih, onda je sasvim u redu tražiti da oni tebe puste.

Ali mnogi to ne rade. Daju se na kapaljku, prijateljstvo u dozama, ljubav u mrvama i onda se začude kad ponovno posegnu prema nekome a tog nekog nema.

Čemu čuđenje?

Svaka zrela osoba koja se poštuje, ma koliko da nekog voli, na kraju se izuzme iz jednadžbe u kojoj je i emotivno i društveno i egzistencijalno ali i prije svega ljudski, uvijek na gubitku.

Svi se mi izuzmemo jer se umorimo, jer shvatimo da na drugoj strani ulice stoje oni ljudi koji nam se iskreno smiješe, drže raširene ruke, nude zagrljaj, smijeh, sebe… i ne kalkuliraju.

Ne važu svoju ljubav i svoj angažman. Žele te, točno takvu kakva si i takvu te vole. Smiju se s tobom kad uspiješ, plaču s tobom kad posrneš, daju ti ruku i pomognu da ustaneš, jednako kao i ti njima.

Ne gledaju što će za sebe izvući iz tvog uspjeha, niti okreću očima kad ti je teško, zdvajajući u sebi koliko će sad potaracati vremena na tvoje glupe jadikovke.

Oni tako ne funkcioniraju, jer oni vole. Oni ne daju da im sklizneš kroz prste i trude se biti tvoja konstanta.

Oni su tvoje ogledalo. I opstajete.

Oni koji te izgube, izgubili su te jer su te ‘voljeli’ iz krivih razloga. Jer su te trebali, iskorištavali, željeli… koristili za svoje planove, ideje, iz sebičnih pobuda ili jednostavno neshvaćanja da ljudi nisu lutke na koncu, da su satkani od emocija i htijenja i da ne možeš s njima kako hoćeš, jer to uvijek puca.

Srce puca.

Ono nije od elastina, ne možeš ga vječno rastezati. Ne možeš po njemu gaziti i očekivati da neće puknuti na milijun komadića.

Kosti su lomljive, psiha puca, pa gdje ne bi srce.

Ostaju mu ožiljci, vidljivi i nevidljivi. I ostaje mu htijenje da opet zavoli. Jer zašto ne bi? Zašto ne bi pustilo divlje ruže da se razgranaju nad kraterima ožiljaka i prekriju pupovima sva ta mjesta na kojima smo pukli?

Novi ljudi su nove ruže. Pravi ljudi su melem. Isplati se ponovno uspeti na prste i dozvoliti si da opet zavoliš. I da netko postane tvoja konstanta i da ti postaneš nečija. I da zajedno istražujete svemir sačinjen od vas dvoje, ma što god si bili. I da vas to nosi, podiže, mijenja, oblikuje, kao što more mijenja obale kroz oseke i plime. I da rastete i skupa i kao pojedinci. Onako kako nisi mogla rasti s onima koje ostavljaš jer oni to nisu htjeli, nisu shvatili da ima bolje, nisu okusili kakve je arome čvrsto prijateljstvo i kakva je istinska ljubav i koliko duboko može pustiti korijenje i koliko visoko možete zajedno izrasti. Do neba.

Ne postoji obećanje o vječnoj ljubavi, postoje samo ljudi i postoji ljubav. Ili je živimo ili odlazimo

Nisu. I to je njihov gubitak. Ne tvoj.

Zbog toga volim svoje konstante. Ljude koji su tu kroz nevere i bonace. One koji su tu gotovo svaki dan, ma koliko da izazovno bilo i ma koliko nam toga život stavio na put. One koji rastu sa mnom kroz krivulje vremena i ne nestaju tjednima da bi se bavili sobom i vraćali kad im je zgodnije.

Njima sam i ja konstanta. Ostalima sam kao vihor, malo me ima, malo nestajem, dok me jednom zauvijek ne izgube.

Komentari

Neki baner