Vjeruješ li u snagu oprosta?, Kada bih ti barem sve mogla reći u lice
Cafe

Kada bih ti barem sve mogla reći u lice

Toliko mi se toga što nisam izustila roji po glavi, još od dana dok smo bili zajedno. Toliko je prešućenih riječi ostalo lebdjeti oko mene poput dosadnih komaraca u ljetno predvečerje. Često bih se pregrizala za jezik, samo da ne izustim ono što zaista mislim. Rekla sam u zrak i pred drugima mnogo toga što tebi nisam mogla. Ali zašto nisam?

Možda zato što ne znam biti gruba prema nekom tko je tako krhak, tako slab. Imala sam osjećaj da bi moja riječ djelovala poput ruku čudovišnog diva koji čovjeka u jednom stisku može zgnječiti i slomiti. Kako da kažem sve što mislim, kada je toliko bolna svaka riječ koju bih izustila. No, s druge sam se strane sama nauživala gorkih riječi koje su sišle s tvojih usana, gutala ih kao tablete, šutke.

Na kraju se dogodilo neizbježno. Idem kroz život i nosim u sebi ljutnju koja se sasvim očekivano uvukla u svaku moju poru. I osim što je nakupljena, ona skriva nešto gore, dublje.

Skriva tugu zbog nepravde, jer se zapravo nisam zauzela za sebe. Nisam bila dobra prema sebi, jer sam štitila tebe, dok sam istovremeno smatrala da sam ja jaka i da meni ne treba zaštita. A trebala mi je, isto kao što mi je trebao i pravi muškarac.

Nisam te trebala štedjeti. Trebala sam biti iskrena s tobom, a i sa sobom.

Ako sam znala da tvoje ruke nisu dovoljno velike da me čuvaju, trebala sam to obznaniti. Znam da bih te vjerojatno izgubila, ali barem ne bih gubila sebe svo to vrijeme. Jer ionako sam ja ta koja je završila povrijeđena, dok si zapravo ti trebao biti taj kojeg ću ja povrijediti.

No, nikako da prevalim preko usana milijun psovki, ali i vrlo istinith rečenica. Jedno me mučilo, što bih dobila time? Ti ionako za čuti te riječi nemaš kapacitet, a ja bih se samo još više uznemirila. Ili bi mi možda pala silna težina sa srca?

Ja sam ta koja je završila ostavljena u prašumi bez kompasa i karte. Nije bilo prostora ni vermena za suze. Morala sam spasiti vlastiti život, naučiti se sakriti od divljih zvijeri, ali i pronaći si nešto za jelo, pronaći izvor s kojeg ću se napiti. Jesi li ti ikada tumarao sam po prašumi bez pomagala?

Smanjujući sebe svo vrijeme kako bi se ti osjećao veći, zaista sam postala presitna. I kao takva bila sam vrlo laka meta grabežljivcima. No, iskoristila sam to kao svoju prednost. Zavukla sam se u gotovo nevidljivo skrovište i pričekala dok nisam narasla.

Sada, kada sam ponovno u svojoj prirodnoj veličini, osjećam da bih ti mogla svašta reći, ali neću. Jer šutnja je najbolji odgovor. Jer sam prerasla. I tebe i te rečenice i tvoj život. I da jednom budeš najveći na svijetu, u mojim ćeš očima, u mom srcu vječno ostati malen.

Komentari

Neki baner