Nicolas Barreau: Ljubavna pisma s Montmartrea, Sve što svaka žena zaista treba imati..., Marilena Dužman: Opsidijan, to učiti djecu kad neprirodno postane prirodno?, Turton: Sedam smrti Evelyn Hardcastle
Čitajmo zajedno

Nicolas Barreau: Ljubavna pisma s Montmartrea

Neke nas knjige jednostavno pronađu. Mene su Ljubavna pisma s Montmartrea. Ovaj je roman bila jedna od ponuđenih knjiga za čitalački klub i moram priznati da, iako sam ga sama ponudila, ne bi bio moj prvi odabir. Ali moje su ga čitačice odabrale i hvala im na tome. Došao je u pravom trenutku, uživala sam u svakoj stranici.

Nije savršen, nije besprijekoran, ali sam se toliko povezala s njime da ga slobodno mogu nazvati svojom srodnom dušom. Prepun je umjetnosti, poveznica s filmovima i književnosti, predivna priča za sve nas sanjare.

“Ponekad je o nekim stvarima lakše razgovarati s neznancima nego s ljudima koje dobro poznaš i koji znaju sve o tebi – ili barem misle da znaju.”

Ispričan iz muške perspektive, prilično atipičnog kuta u romantičnim dramama. Većinom smo naučeni na ženske likove kojima se dogode lijepe ili manje lijepe životne situacije. Ovdje pratimo Juliena Azoulaya, mladog oca udovca, pisca koji je prije šest mjeseci izgubio suprugu. Očajan, neutješan, bez inspiracije, Juliena trenutno spašava jedino njegov preslatki četverogodišnji sin Arthur.

Ni sam nije siguran hoće li mu posljednja želja njegove supruge Helene spasiti ili uništiti život. Naime, ona je poželjela po jedno njegovo pismo za svaku godinu svoga života. I sad je Julien na sto čuda. Trebao bi napisati 33 pisma. Iako skeptičan isprva, Julien dolazi do zaključka da pisanje pisanja na njega djeluje terapeutski te preko njih upoznaje nove ljude, ali i samog sebe.

Pisma ostavlja u tajnom pretincu Helenine nadgrobne ploče, ispisujući svoje najintimnije osjećaje. Jednog dana pisma nestanu. Je li to znak s neba? Želi li mu Helene nešto poručiti? Ili je pisma možda uzela Catherine, njena najbolja prijateljica? Možda iza svega stoji Sophie, mlada iskrena klesarica koju je Julien upoznao na jednom od svojih mnogobrojnih posjeta tom starom i lijepom groblju na Montmartreu? Ili se radi o njegovom najboljem prijatelju Alexandreu koji mu time želi poručiti da se trgne?

“Oplakivanje je oblik ljubavi koji uzrokuje samo još više jada.”

Ovaj me roman osvojio opisima.

Iznimno je francuski, elegantan, ali strastven, romantičan, ali prepun dobrog ukusa. Iako prilično predvidljiv, ovog puta mi to nije nimalo smetalo. Barreau je predivno iznivelirao sve o čemu piše, nije pribjegao patetici, nije pretjerao s romantičnim gestama i porukama, ali je uspio napisati priču o izgubljenim danima, o tuzi jednog muškarca i njegovoj izgubljenosti u svakodnevici.

Iako bi htio krenuti dalje, misli da to nikada neće uspjeti. Nije ni siguran koliko to uopće želi. Helene je bila cijeli njegov svijet, Arhur ga treba. Treba li mu i ljubav ili samo pomisao da je netko uz njega?

Nicolas Barreau: Ljubavna pisma s Montmartrea

“Uspomene nas čine sentimentalnima, a kad si sentimentalan, ne možeš krenuti naprijed. Živiš u prošlosti.”

Od prve sam stranice uživala, plakala nad Julienovim pismima, smijala se zajedno s njim i njegovim sinom, nadala se, pretpostavljala i nagađala. Ovo je romantična drama i naravno da ne može pobjeći od klišeja koji često prate taj žanr, ali moram priznati da ih je puno manje od uobičajene recepture. I zato ga stavljam na prvo mjesto romansi koje sam u zadnje vrijeme pročitala.

Osvojio me svojom zrelošću i neobičnošću. Vratio me u Pariz i njegove ulice, podsjetio na mirise Provanse i dopustio da se na trenutak prepustim sanjarenjima o toj predivnoj zemlji. Dotaknuo me na izniman način, prepoznala sam se u mnogim njegovim rečenicama i zaista se povezala s njegovim likovima. Neke mu sitnice zamjeram, ali to su stvarno sitnice. Preporučat ću ga svima željnima pomalo drugačije ljubavne priče.

“Nabasati na nekoga na groblju nije isto kao i sresti ga u kafiću ili hodniku zgrade – možda zato što ljudi, kad su tužni, vole biti sami.”

Izdavač: Leo commerce / by Books

Komentari

Neki baner