Imaš pravo birati svoj kaos, ali ja imam pravo isto tako birati svoj mir, Ništa ti kao uspjeh ne pokaže tko si zaista i tko su ti pravi prijatelji, Ti si teški primitivac ali ja sam zbog toga naučila koliko zaista vrijedim. Pa hvala ti!, Na mom i tvom popisu 'otpisanih', najčešće se nađu oni koje smo jednom najviše voljeli, za što si kriva je to što i dalje vjeruješ u laž da nisi dovoljno dobra baš takva kakva jesi, Ne postoji obećanje o vječnoj ljubavi, postoje samo ljudi i postoji ljubav. Ili je živimo ili odlazimo
Popularno Tridesete

Jedino za što si kriva je to što i dalje vjeruješ u laž da nisi dovoljno dobra baš takva kakva jesi

Mi si žene toliko mnogo lažemo. I to ne onim zlim, po okolinu opasnim lažima. Ne. Te laži, opasne su i pogubne samo za nas.

Nema vremena.

Za živjeti. Za sanjati, za putovati, za graditi.

Jer treba se pothitno udati, roditi, peglati i kuhati, jer inače nekud kasnimo. A kud točno? Na vlastiti sprovod? Kud kasnimo? Voljela bih pitati sve majke i bake i tetke i susjede i sestrične i frendice koje svakoj neudatoj ženi bez djece konstantno broje njene godine i spominju biološki sat i govore – ‘A onaj dečko je bio baš zgodan i mjerio te‘, kao što je meni mama neki dan dok smo sjedile za stolom s hrpetinom ljudi koje ne poznajem, nimalo suptilno sugerirala da me neki crni odmjerava.

Kao da nisam i sama primijetila, jer sam imala dojam da je u stanju i na sred stola zaplesati samo da ne bi ostao neprimijećen. Crni nije bio moj tip, jer ja ne volim te napasne, naporne i do zla boga iritantne likove. Kao što ne volim da me se gura nekud gdje još ni sama nisam zaključila da želim ići, kao što je to npr brak.

Ali gura nas se stalno nekud i stalno nam se nešto spočitava.

Kao naprimjer da nikada nismo dovoljno mršave. Koja laž. Po život pogubna, jednako kao i loš brak, jer iskreno još nisam srela nekog tko je požalio što je kasno u njega uletio, ali u obrnutoj situaciji…. no da!

Nismo nikad dovoljno mršave. Za koga? Ili kome? I tko je to relevantan da nam mjeri širinu sisa i dupeta? I komentira celulit?

Uvijek je to neko odmjeravanje i spominjanje kako je ona susjeda skinula tri kile i kako je ona druga susjeda dobila deset i kako treba paziti na kilažu – zdravlja kao, a ne zbog toga da se ti i tvoj celulit ne bi slučajno našli na meti zlih ‘dobrosusjedskih’ jezika.

Naravno u to se uključe i poznati dućani u koje uđeš s tjeskobom, a izađeš na rubu živčanog sloma, jer njihovi brojevi od 38 do 44 nisu slični normalnim brojevima od 38 do 44, koje nose sve normalno građene žene, koje ekšli imaju sise i bokove, kako im je priroda i namijenila. Jer eto! Dizajneri znaju! I njima je posve jasno da je ženska svrha biti daska! Iako bi ona kroz te nepostojeće bokove, koji nisu skrojeni da bi bili ravni već obli, trebala nekako istisnuti bebu.

Pa počneš križati butike i kupovati krpe u hodu, bilo gdje i bilo kad, jer ti je bitno da ti se sviđaju i da se u njima osjećaš dobro a ne da tjeraš glupu modu i kuneš majku prirodu.

I dosadi ti, mrziti svoju žensku kožu samo zato što nisi idealna, jer nemaš 20 kila s krevetom, nisi se udala, nisi rodila troje djece, nisi se razočarala u život, ne kukaš od 0 do 24, ne prelijevaš kao pola tvoje ženske rodbine iz šupljeg u prazno, ne javljaš susjedi da je u dućanu ‘onaj bolji’ prašak na akciji i još uvijek vjeruješ u snove, čak si zapravo i toliko drska da ih ostvaruješ.

I to sama! Bez frajera!

Koje svetogrđe!

I plešeš u rano jutro, pjevaš uz raširene prozore tako da te sluša cijela ulica. I ideš na satove yoge i salse i izlaziš svakog vikenda, smiješ se do dugo u noć sa svim tim svojim prijateljicama – razvratnicama, što isto luđakinje grade karijeru, umjesto da razmišljaju o pelenama i braku.

Ma kako se samo usuđuješ?

Živjeti svoj život kako ti želiš i još pritom biti tako sretna, u moru svih tih udanih, koje sve rade po p.s.-u, imaju i muža i djecu i ljubavnika i pelene i hrpe veša za peglati i podočnjake i gro zavisti prema tebi koja nikome ne polažeš račune i ideš di hoćeš.

Ovo je ono za što trebamo sve redom dignuti srednji prst! Ne zbog toga što tamo neki nazovi političar u pokušaju, daje glupe izjave, jer je totalno irelevantan za naše živote. Relevantne su majke, bake, tetke, susjede… one koje nas odgajaju i koje nam govore da moramo ono što su one morale, jer inače ne zadovoljavamo. A rijetko kad priznaju da su imale druge planove, snove za kojima nisu mogle ići i da su ih njihove majke i bake trovale svojim naučenim neznanjem.

I ne kažem da su brak i muž i djeca loša stvar. Ne, dapače. Ali krivo je što i dalje mislimo da imamo pravo govoriti ženama da su zakazale ako se nisu udale i rodile, da im sve ono drugo u životu što su postigle ne vrijedi, ako nisu ispunile tu svoju ‘žensku svrhu’. I da trebaju biti lijepe i vitke barem do trenutka dok ne osvoje nekog – bilo kog, pa se udaju i izrode, bar dvoje, a onda mogu kako hoće, jer uvijek svoje kile i celulit mogu pravdati porodom, iako je od njega možda prošlo i više od 15 godina.

Žene su zle!

Zle su sa svojim ‘dobrim’ namjerama i ‘dobronamjernim’ savjetima i svojim ‘iskrenim’ mišljenjima, jer iza svega toga stoje otrovne strelice vlastitih razočaranja, ogorčenosti i često ljubomore.

Jer one istinski sretne žene koje znam, one mi nikad nisu rekle da mi fali muškarac i brak i dijete i hrpa neispeglanog veša. Nisu mi nikad rekle da sam nerealizirana i da kasnim. Nismo nikad pričale o dijetama, niti o tome kako nam bokovi prkose gravitaciji i kako nećemo kupovati u nekim buticima, jer smo uvijek u našim razgovorima bile prezauzete pričanjem o lijepim stvarima koje su nam se događale.

Bile smo zauzete življenjem svojih života, imale nekog ili nikog. I tako bi trebalo biti, trebale bismo biti sretne, željele mi tu bajku o braku i djeci ili ne. Bile domaćice ili karijeristice.

Bile solo ili u braku ili rastavljene ili nezainteresirane ili gay.

Imale mi 60, 80 ili 130 kila.

Kupovale svoje krpice u buticima ili na placu.

I trebale bismo si prestati lagati da ćemo biti sretne kad zadovoljimo sve one uvjete koje okolina od nas traži.

I da se uvučemo u broj manje trapke i da se udamo u bijelom i da se pohvalimo na Fejsu svojom savršenom malom obitelji, koja je savršena jedino ako su na njoj mama, tata i beba. Nikako ako je na njoj mama i sin, i možda mačka. Ili ako su na njoj tata i djeca. Ili mama i mama i klinci. Ili ti i on. Bez djece i neoženjeni. Ili… nastavi niz.

Vrijediš jedino ako si katolički odgojena, do grla zakopčana, udana al’ čedna s dvoje, optimalno troje djece, kućom, hipotekom, Golfom na kredu i retriverom u dvorištu. I ako radiš na kiosku, u dućanu ili ako baš moraš za pultom u banci i nemaš ‘glupe ideje’ o karijeri i puštaš mužu da je gazda i da zarađuje više, radi ‘mira u kući’ i ako slušaš sve te isprazne spike svoje isprazne okoline i istim ‘vrijednostima’ učiš svoju kćer.

Samo tad vrijediš. I što se onda ljutiš što živiš u zemlji u kojoj svaki seljo gura prste u tvoje međunožje i odlučuje s koliko si ti kila dovoljno lijepa? I smiješ li abortirati ako te netko siluje? Jer i to silovanje je ionako relativna stvar ako si obukla malo kraću suknju, jer ženo – izazivala si, a njemu se ‘malo omaklo’, on je ‘samo muško’ a i sve se to ‘jednom zaboravi’.

Što se čudiš?

Ako si iz dana u dan ponavljaš sve do jedne istu laž – o tome tko ti trebaš biti da bi oni bili sretni. Jer mila znaš, tvoja sreća je tvoja stvar, ma kako ona za tebe izgledala i ma kako je ti živjela. I što već oni mislili o tome.

Komentari

Neki baner