Tjedni horoskop od 07. do 13. rujna, Listala sam danas stare albume. Smijala se urnebesno lošim frizurama i upitnim modnim ukusima. Pokušavala prebrojati države i gradove, u kojima sam bila. I shvatila, još jednom, koliko sam sretna. Ne zbog frizura, odjeće ili proputovanih mjesta (da, i zbog toga), ali ljudi... Lica na fotografijama, možda jesu starija, naboranija, ali su svi još uvijek uz mene. Ni trunku manje moji nego tada, 30, 20, 10 ili tek koju godinu prije. Znam! Nemaju svi tu sreću. Ili ne biraju dobro. Ili nisu bili birani... ne znam. Možda sam samo izvukla dobre karte, a možda smo se trudili skupa da potraje. Mnogi su tu. Na dohvat ruke. Zagrljaj daleko. Smiješak udaljeni. A oni od kojih me dijele kilometri, koji se u stotinama i tisućama.broje ... Nije ti blizak onaj tko ti je fizički blizu. Blizina se postiže bliskošću srca. Tamo je gdje nalaziš ohrabrenje, podršku, razumijevanje, ljubav i mir. S onima je koji te nasmiju i koje nasmijavaš. Kilometri nemaju veze s tim! Pružit ću vam za to, upravo kilometre dokaza: 660 km; Od nje sam naslijedila svoju prvu (i jedinu) cool torbicu za vrtić. Crvenu. Na jedno rame. Prošetavala sam se frajerski s njom po kući i glumila da sam “velika”. Znate kako, kad si dijete, želiš odrasti, a onda to dođe nekako prenaglo i prebrzo! Kod Irene sam imala prvi prespavanac i prvi tulum. A ako vas put ikad nanese do Zadra, njen, moj i Anin je, svako ljeto, kasnih osamdesetih, bio onaj gornji red tribina, na gradskom bazenu. Sredina desno. Točno ispod reklame Dalmatinske banke. Irena više nije kuća preko puta, ali sjednem ja tamo na tribinu, svako malo pa joj opalim fotografiju ili dvije. Onako za gušt. I frknem u poruci, između reda veselja i tuga koje neprestano dijelimo, zadnjih 40 godina. 290 km; s njom sam prevalila najviše kilometara. Vidjela najviše država i gradova. A kad me je ova crnokosa ljepotica, pitala da joj budem vjenčana kuma, vrištala sam od sreće. Sjetila sam se svih zajedničkih ispita. Apsolutno svakog, studentskog party-a. Jeftine pive, cocktail-a, plesanja sve dok se ne upale svijetla i ugasi glazba. Pa kako bi zatim, pratile Mariju kući. I jedna drugu. Došle bi ispred njezine zgrade, a Bade bi bez razmišljanja, nastavila dalje. Samo da imamo jednaku udaljenost, koju moramo, u ranu zoru, prevaliti same. Kakav prijatelj, ha?! 800 km; Ona je bila moja prva, ali i zadnja cimerica. Prvoj sam rekla za mikroadenom. Prva mi je rekla da sam jača od toga. Prva je upoznala moga supruga. “Naučila” me igrati bilijar. Rekla mi, da nikada ne pušim, jer mi cigareta, grozno stoji. Bila je neurotična ispred mene i ja ispred nje. Goga mi je donosila knjige u bolnicu i ostajala dok je sestre ne potjeraju. Bile smo najsretnije, najluđe, najtužnije... Skupa! Vidjela je najgore i najbolje od mene. I ja od nje. Griješile smo obostrano, ali nikad zamjerile. Najplemenitije, najvrjednije, najinteligentnije i najživčanije malo stvorenje, koje sam ikad upoznala! 3900 km; Stajale smo na hodniku, ispred caffe aparata, kad sam joj rekla da sam trudna. Fakat? Kaj stvarno? Urlala je, usred Upravne zgrade, dok sam joj ja rukom pokušavala prekriti usta. Nikad prije, niti kasnije nisam upoznala nekog, tko se baš uvijek, dječji iskreno raduje zbog drugog. Nikad prije, niti kasnije nisam upoznala nekog, tko u sebi nema trunke zla, ni zavisti. Kad želim realno mišljenje, bez podilaženja, biram Antonijin broj. Znam da će, kad treba, reći: Briješ Marina! ali i: Bježi od toga, stara moja! Nema tih kilometara, zbog kojih će, bilo koja od njih, biti manje moja! I nedostaju nekad toliko da boli. I njihov zagrljaj i rame za plakanje i onaj trenutak kad ti uz previjanje od smijeha, dodaju maramicu da pobrišeš maskaru, razmazanu od suza. Zato znam lažu, oni koji tvrde da su zbog kilometara, daleko od srca! Nekad je onaj kilometrima udaljen, najbliži srcu. Od srca se udalji, samo ono što u njemu, nikad nije ni bilo! Kilometri nemaju baš nikakve veze s tim.
Cafe

Daleko od očiju…

Listala sam danas stare albume. Smijala se urnebesno lošim frizurama i upitnim modnim ukusima. Pokušavala prebrojati države i gradove, u kojima sam bila.

I shvatila, još jednom, koliko sam sretna. Ne zbog frizura, odjeće ili proputovanih mjesta (da, i zbog  toga), ali ljudi… Lica na fotografijama, možda jesu starija, naboranija, ali su svi još uvijek uz mene. Ni trunku manje moji nego tada, 30, 20, 10 ili tek koju godinu prije. Znam! Nemaju svi tu sreću. Ili ne biraju dobro. Ili nisu bili birani… ne znam. Možda sam samo izvukla dobre karte, a možda smo se trudili skupa da potraje.

Mnogi su tu. Na dohvat ruke. Zagrljaj daleko. Smiješak udaljeni.

A oni od kojih me dijele kilometri, koji se u stotinama i tisućama broje…

Nije ti blizak onaj tko ti je fizički blizu. Blizina se postiže bliskošću srca. Tamo je gdje nalaziš ohrabrenje, podršku, razumijevanje, ljubav  i mir. S onima je koji te nasmiju i koje nasmijavaš. Kilometri nemaju veze s tim!

Pružit ću vam za to, upravo kilometre dokaza:

660 km;

Od nje sam naslijedila svoju prvu  (i jedinu) cool torbicu za vrtić. Crvenu. Na jedno rame. Prošetavala sam se frajerski s njom po kući i glumila da sam “velika”. Znate kako, kad si dijete, želiš odrasti, a onda to dođe nekako prenaglo i prebrzo!

Kod Irene sam imala prvi prespavanac i prvi tulum. A ako vas put ikad nanese do Zadra, njen, moj i Anin je, svako ljeto, kasnih osamdesetih, bio onaj gornji red tribina, na gradskom bazenu. Sredina desno. Točno ispod reklame Dalmatinske banke. 

Irena više nije kuća preko puta, ali sjednem ja tamo na tribinu, svako malo pa joj opalim fotografiju ili dvije. Onako za gušt. I frknem u poruci, između reda veselja i tuga koje neprestano dijelimo, zadnjih 40 godina. 

290 km;

s njom sam prevalila najviše kilometara. Vidjela najviše država i gradova. A kad me je ova crnokosa ljepotica, pitala da joj budem vjenčana kuma, vrištala sam od sreće.  Sjetila sam se svih zajedničkih ispita. Apsolutno svakog, studentskog party-a. Jeftine pive, cocktail-a, plesanja sve dok se ne upale svijetla i ugasi glazba.  Pa kako bi zatim,  pratile Mariju kući. I  jedna drugu. Došle bi ispred njezine zgrade, a Bade bi bez razmišljanja, nastavila dalje.  Samo da imamo jednaku udaljenost, koju moramo, u ranu zoru, prevaliti same. Kakav prijatelj, ha?!

800 km;

Ona je bila moja prva, ali i zadnja cimerica. Prvoj sam rekla za mikroadenom. Prva mi je rekla da sam jača od toga. Prva je upoznala moga supruga. “Naučila” me igrati bilijar. Rekla mi, da nikada ne pušim, jer mi cigareta, grozno stoji. Bila je neurotična ispred mene i ja ispred nje. Goga mi je donosila knjige u bolnicu i ostajala dok je sestre ne potjeraju. Bile smo najsretnije, najluđe, najtužnije… Skupa!  Vidjela je najgore i najbolje od mene. I ja od nje. Griješile smo obostrano, ali nikad zamjerile. Najplemenitije, najvrjednije, najinteligentnije i najživčanije malo stvorenje, koje sam ikad upoznala!

3900 km;

Stajale smo na hodniku, ispred caffe aparata, kad sam joj rekla da sam trudna.

Fakat? Kaj stvarno?

Urlala je, usred Upravne zgrade, dok sam joj ja rukom pokušavala prekriti usta. Nikad prije, niti kasnije nisam upoznala nekog, tko se baš uvijek, dječji  iskreno raduje zbog drugog. Nikad prije, niti kasnije nisam upoznala nekog, tko u sebi  nema trunke zla, ni zavisti.

Kad želim realno mišljenje, bez podilaženja, biram Antonijin broj.

Znam da će, kad treba, reći: Briješ Marina!

ali i:

Bježi od toga, stara moja!

Nema tih kilometara, zbog kojih će, bilo koja od njih, biti manje moja!

I nedostaju nekad toliko da boli. I njihov zagrljaj i rame za plakanje i onaj trenutak kad ti uz previjanje od smijeha, dodaju maramicu da pobrišeš maskaru, razmazanu od suza.

Zato znam lažu, oni koji tvrde da su zbog kilometara, daleko od srca!

Nekad je onaj kilometrima udaljen, najbliži srcu. Od srca se udalji, samo ono što u njemu, nikad nije ni bilo! Kilometri nemaju baš nikakve veze s tim.

Komentari

Neki baner