Per aspera ad astra Popularno

Depresija ne znači biti tužan

Prošli vikend sam vas na Instagramu pitala o čemu se treba više pričati i zapravo, bila sam ugodno iznenađena što je najviše odgovora bilo mentalno zdravlje. I sama sam mnogo puta htjela govoriti o tome, ali najteže je ispričati ono što najviše želiš ispričati.

Uvijek sam si govorila da nije pravi trenutak, ali nikad nije. Nije to ni pravi razlog nego mi se vjerojatno ne da objašnjavati nešto što većina ionako neće shvatiti. Ali upravo u tome i jest problem i upravo zato moram napisati ovaj tekst. Postoji mnogo ljudi koji se bore sa sobom, ali ne žele pričati o tome jer znaju da društvo još uvijek ne shvaća.

Znaju da će se uvijek pronaći netko tko će reći da jednostavno dramatiziraju ili će upirati u njih i govoriti da su luđaci. Ali ja znam da nisu luđaci i znam da nisu to izabrali isto kao što ni netko s rakom nije izabrao imati rak. I jedno i drugo je bolest, samo što je jedno prihvatljivije od drugog radi nekih suludih društvenih normi koje su ukorijenjene duboko u svima nama.

Međutim, ovih se dana osjećam buntovno pa zašto ne pričati o nečem što je još uvijek toliki tabu?

Ne mogu pričati u ime svih ljudi koji imaju probleme psihičke naravi jer čak i ako je isti poremećaj u pitanju, nemaju sve osobe identične simptome. Ne mogu ni onim „normalnim“ govoriti kako da se odnose prema nekome tko se bori s depresijom ili nečim sličnim. Ali mogu ispričati svoju priču i nadati se da ću do barem nekog doprijeti; nekome pokazati da nije sam, a nekog potaknuti da razmisli prije nego sudi.  

Prije nekih 6-7 godina sam prvi put shvatila da nešto ne štima i na svoju ruku sam odlučila potražiti pomoć psihologa iako je to prema mnogima bilo skroz nepotrebno. Ali nije bilo nepotrebno jer mi je dijagnosticiran anksiozno-depresivni poremećaj. Naravno, nisam previše pričala o tome jer znate, to je sramota, treba paziti što će ljudi reći, znate već kako to ide.

Uglavnom, hodala sam na terapije godinu dana, stanje se poboljšalo, ostalo je donekle pod kontrolom ovih godina, ali je ovo novo izvanredno pandemijsko stanje malo pogoršalo stvari i znam da nisam jedina koja se ponovno, ili još uvijek, ili nanovo bori sa svojim demonima. Nije da smo baš očekivali ovakva sranja.

Pa zato, ako do sad nije bilo, ovo je zaista pravo vrijeme da se malo razjasni što znači imati poremećaj.

Vjerujem da mnogi misle da depresija znači biti tužan, ali moram vas razočarati.

U suštini ti jesi tužan, ali osjećaji koji, barem u mom slučaju, prevladaju su praznina, nezainteresiranost prema svemu i jako, jako, jako velik umor. Ali ne umor u smislu da se nisi dovoljno naspavao nego u smislu da si umoran od sranja, em svojih em tuđih.

I nisi stalno bezvoljan, „nadrkan“, problematičan i ostali epiteti koje dobivaš nego imaš faze kad je bolje i faze kad je gore. Možda je zato i toliko teško prepoznati s čime se osoba zapravo bori. Lakše je reć’ da ima one dane u mjesecu nego razmišljati glavom. Ali vjerujte mi da je i PMS mala maca prema ovome.

Najprije zato što te ova anksioznost koja vrlo često dolazi u paketu čini konstantno tjeskobnim, razdražljivim i frustriranim. Kao da ti je konstantno kamen na srcu i knedla u grlu i baš su zapeli da ostanu tu gdje jesu. Mene u tom stanju najviše „stežu“ stvari koje inače ne volim. To jest, sve što te normalno živcira, tad te živcira deset puta više. Ne čak živcira, više umara. I prvi instinkt ti je maknuti se pa čak i sakriti od toga pošto ti je energija već prilično niska zbog depresije. Ne da ti se baviti još i s problemima na steroidima. Nemaš snage, a ni motivacije pa se fokusiraš na ono što je „nužno za preživljavanje“.

I to je sj**ano jer te problemi prate tako dugo dok ih ne riješiš, sa sobom i/ili s drugima. Ti to znaš, ali opet, nemaš snage i samo si još više frustriran sam sa sobom jer se vrtiš u krug.

Nije ni to najgori dio priče. Najgora je praznina.

Znaš što je gore od osjećati se loše? Ne osjećati ništa. Ne osjećati uzbuđenje dok stigneš do cilja, ne osjećati zahvalnost dok znaš da sve imaš, ne osjećati razočaranje dok je netko kreten prema tebi jer realno, to i očekuješ.

Naravno. Isprobavaš razne metode za ispunjavanje te praznine i uglavnom završi još gore. To su ti uglavnom oni slučajevi dok se osoba upušta u iracionalna, ponekad i opasna ponašanja. Čisto da bi osjetila nešto ili sama sebi napravila distrakciju od praznine.

Naravno da ne funkcionira. Funkcionira samo ono što te čini istinski sretnim, a svi znamo da je lakše znati što ne želiš nego što želiš. Čak i ako znaš što želiš, ponekad je pravi izazov doći do toga.

Vidiš li sad gdje je problem?

Vidiš zašto ne pomaže ako čovjeku s depresijom kažeš nek’ ne dramatizira, nek’ se smiri, nek’ se ponaša normalno, nek’ ne gleda na sve tako crno? Vjerujem da to još nikome nije palo na pamet, da. Ili još gore, vikati na takvu osobu jer se ne ponaša onako kako ti želiš, nabijati joj na nos probleme?

Mogu ti odmah reći da bilo kakve činjenice, naredbe, imperativi i sveukupno pomanjkanje znakova razumijevanja može samo pogoršati situaciju i natjerati osobu s depresijom da više nikad nema povjerenja u tebe, a kamo li da te sluša ili ti objasni bilo što.

Ne samo s depresijom, s bilo kojim psihičkim poremećajem.

Znam da je meni bio šok dok sam prvi put mogla s nekim (a da nije psiholog) otvoreno pričati o tim problemima i dan danas imam možda dvije osobe s kojima mogu biti potpuno iskrena. Ne bunim se, ali to je je**no tužno.

I drago mi je dok mi se ljudi otvaraju oko tih stvari jer znam kolika je to rijetkost. Prva sam koja neću slušati najnovije tračeve i kako te tamo neka žena krivo pogledala jer me stvarno ne zanima i neću se uopće praviti da je drugačije, ali sam i prva koja će te poslušati ako zapneš sa sobom.

Neću uvijek imati najbolji savjet u rukavu jer ne znam ni ja sve; ponekad ne mogu ni sa sobom na kraj, a kamo li s tuđim problemima, ali poslušati uvijek mogu.

I dati ti savjet da se držiš, tjeraš se što više dok si u lošoj fazi i radiš na sebi dok si u dobroj fazi. I nemoj se bojati zatražiti pomoć i otići psihologu.

Uvijek će biti ljudi koji ne shvaćaju, ali ne trebaš zbog njih gubiti razum. Doslovno.

Komentari

Neki baner