Wystke Versteeg: Boy, Hesse: Demian
Čitajmo zajedno

Wystke Versteeg: Boy

“Bili smo spremni na dijete koje će vikati; dijete koje će nas udarati i glavom lupati o zid kad ga želimo utješiti, bii smo spremni na bješnjenje. Bili smo spremni na sve kako bismo ga utješili; bili bismo učinili sve da ga spasimo. Nismo imali što spašavati.”

Ljeto je, vrućina, cvrčci, sve je usporeno i logično je da čitatelji većinom biraju laganije štivo. Ali ne i ja. I tako sam nakon niza ozbiljnih i teških tema, posegnula za možda i najtežom. Znala sam o čemu se radi u ovom romanu, ali nisam baš očekivala toliko tuge. Zaista me potresao, autorica je obradila mnoge ozbiljne probleme, ispisavši ih prilično ogoljelim te na trenutke i pomalo dokumentarističkim stilom.

Na samom početku saznajemo kroz što ćemo prolaziti u ovoj priči.

Četrnaestogodišnjak je pronađen mrtav, njegovo je tijelo isplivalo na površinu, već neprepoznatljivo od vode koja ga je izbacila. Radi li se o samoubojstvu Boya, neprilagođenog posvojenog dječaka, česte žrtve vršnjačkog nasilja ili se nešto drugo krije u pozadini njegove grozne sudbine? Boyeva se majka ne želi pomiriti s činjenicom da je njeno dijete odlučilo podići ruku na sebe te kreće u potragu za osobom za koju je uvjerena da se skriva iza svega.

Potraga je odvodi u planinski, najsiromašniji predio Bugarske gdje se pridružuje Hanni, nastavnici svojeg Boya koja se ondje povukla te posvetila dane volontiranju. Odlučna u svojoj namjeri, isprva pokušava iz nastavnice izvući što više može, ne odavajući ikakve privatne informacije o samoj sebi. Kad se nađeš na takvome mjestu, to više nije ni važno.

Većina volontera bježi od nečega, a razna se pitanja izbjegavaju postavljati. Ona svejedno ustraje i malo pomalo otkriva ono čega se bojala, a sama je istina i bolnija od svega što je ikada mogla zamisliti.

“Ali što uopće znači sreća kad si tinejdžer, kako možeš znati je li dijete te dobi sretno? Kako možeš vidjeti je li njegova mrzovolja samo znak puberteta ili nečega drugog, nečega goreg.”

Vertseeg je u ovome romanu okrznula brojne probleme svakodnevice, poput vršnjačkog zlostavljanja, neprilagođenosti u društvu zbog vlastite različitosti, otuđenosti od životnih partnera te samoubojstva maloljetnih osoba. Čitamo o tome, nailazimo na razne bolne novinske članke, ponekad čujemo da i netko u našoj blizini ima slične probleme, ali uvijek se naravno nadamo da je to daleko od nas samih.

Wystke Versteeg: Boy

Nismo ni svjesni da je situacija strašna i da su nam te strahote bliže nego što slutimo. Dok se nešto ne dogodi, ni ne znamo jesmo li trebali prepoznati probleme, jesmo li bili slijepi ili nešto nismo htjeli vidjeli. Jesmo li na nešto sumnjali, ali nas je bilo strah pitati. Jesmo li jednostavno pomislili da se takvo nešto ne može dogoditi nama ili nekome nama bliskome.

Zato je ovaj roman iznimno bolan i potresan i sigurno nije jedan od onih koje bih svesrdno preporučala na sve strane. Treba se jako dobro pripremiti za ovakvu temu, biti svjestan da će vas psihički uznemiriti, ali i otvoriti vam oči i barem na trenutak natjerati da se zamislite.

“Pa ipak, ja sam čeznula upravo za tim da netko tuguje za Boyem kao ja, da zajedno poludimo. Takvu tugu ne možeš “prebroditi”, ona nikad više neće nestati.”

Osim navedenih tema, roman iscrpno progovara i o položaju nastavnika u društvu.

Izgleda da je svugdje isto, ne samo u našoj okolini. Svatko misli da mu je najgore, ali onda pročita i da se u Nizozemskoj djeca isto ponašaju prema vlastitim nastavnicima. Nepoštivanje, ruganje, omalovažavanje i podsmjehivanje.

Zapitaš se zašto je tomu tako. Što oblikuje današnje mlade? Koliko društvo utječe na njih, koliko je ipak odgovoran njihov karakter, a koliko odgoj. Bezbroj mi se pitanja motalo po glavi, a mislim da je to i bio autoričin cilj, potaknuti raspravu u čitateljevoj glavi, ali i u krugu onih koji su pročitali ovu knjigu.

“Imaš li pojma kakav je osjećaj stajati ondje dok zure u tebe? Govoriš, iako znaš da si već izgubio, da ih ne zanimaš. Daješ im sve što te zadivljuje, znanje koje posjeduješ, svoje biće. I onda stojiš ondje i obraćaš se zidu, čuješ vlastiti glas, i znaš da si osuđen na propast. Ne gledaju tebe, nego jedni druge, smiju se nečemu, možda baš tebi. Stojiš ondje i jedino što imaš jest tvoje tijelo koje je ranjivo i nezaštićeno.”

Izdavač: Lector / via Books

Komentari

Neki baner