Zašto se Faca na kraju balade uvijek vraća svojoj Carrie?, Neki drugi život, Kad izgoriš od silnog truda shvatiš da se ništa više ne podrazumijeva, Volim društvene mreže ali ne volim sve što ide u paketu s njima, Uspomena od koje grizem usne i još gori svaki dio mene, Jesam li zaista hladna ili samo nisam spremna dati sebe za ništa što nije prava ljubav?, Nekad znaš da nekome značiš mnogo više no što si želi priznati, ali svejedno se povuče, jer strah ga je opet voljeti, Nitko te ne poštuje? Poštuj se sama pi**a ti materina!, Lijepo sanjaj prošlosti , Teško je ponekad prihvatiti da je i razočaranje samo još jedna životna lekcija, Čuda se događaju kad jednostavno prihvatiš i pustiš, Ne vjerujem u 'volim te', meni je to samo fraza, Nađi sebe na granici između srca i razuma, tamo stanuje ljubav, Možda ne mogu biti iskra svjetlosti u tvojoj tami, ali mogu razumjeti zašto tamo ostaješ, Nedovršene priče, Možda mi danas ne treba tvoj monolog. Možda mi samo treba da mi budeš frend..., Ne dvoumim se postaviti granice kad se netko ponaša kao debil, Jedna u stilu platinaste Carrie: Zašto se On vrati tek kad Ona zaboravi na njega?, Nisu naše emocije slabost, već činjenica da smo zaboravili kako se s njima nositi..., Nemoralne ponude, Zabranjeno voće, Kako sam u trenu izgubila milijun, malih sivih stanica ili o fenomenu 'dick pickova'?, Tren prije no što utihne muzika..., Ili možeš i hoćeš ili možeš al' nećeš - sve je samo stvar tvog stava
Popularno Tridesete

Nekad znaš da nekome značiš mnogo više no što si želi priznati, ali svejedno se povuče, jer strah ga je opet voljeti

Ponekad ne damo emocijama da se razviju. Ponekad zaključamo srce jer se prestrašimo ljubavi, povezanosti, povreda… bojimo se opet nekome dati srce. Bojimo se emotivno vezati jer nismo spremni na lomove, a njih uvijek ima. Bojimo se da nam netko opet ne postane važniji od zraka u plućima. A kad volimo, to se događa, htjeli mi ili ne. Ma koliko se trudili uvijek sami sebi biti najvažniji, kad volimo, to drugo prelijepo biće postaje prioritet našoj duši… a mnogi se ljudi nisu spremni nositi s tim. I treba vremena, treba mnogo mudrosti, a često i doza hrabrosti i ludosti da bismo ih mogli razumjeti…

– Zašto vi žene uvijek pomislite da niste dovoljno dobre ako se frajer povuče? To nije uvijek tako.

– Možda zato što to jedino ima logike….

– Pogledaj se u ogledalo pa onda reci da li ima logike?

– Malo to ima veze s izgledom.

– Ima i nema, ali najčešće nema uopće, no mi se povučemo iz dva razloga:

  • Ona nije ta
  • Ona bi mogla biti ta

– Ovo drugo ti stvarno nema smisla.

– Zapravo ima, znaš zašto?

– Prosvijetli me molim te.

– Da li ti se ikad dogodilo da ti se netko tako jako sviđao da si na sve moguće načine pokušavala sabotirati taj odnos?

– U biti da… i to vrlo nedavno.

– Zašto si to radila?

– Nisam željela da mi postane previše stalo…

– Zašto misliš da mi muški to ne radimo? Ja sam to napravio s tobom, a u glavi sam si posložio da je tako pametnije, iz znaš već kojih sve razloga. Izmislio sam ih mali milijun tad, ali istina je da me prepalo koliko bi mi moglo postati stalo do tebe.

– Ha! – ispalila sam….

– Sad su ti se malo drugačije posložile kockice zar ne?

– Malo da…

– I znamo barem dvojicu ili trojicu koji su napravili to isto jer su se bojali da ćeš ih doslovno prožvakati i ispljunuti.

– Joooj daj molim te!

– Mi se bojimo jakih žena, a ti si zmaj. Btw misliš stavit taj tattoo ikad?

Malo istraživanje

Razgovor je dalje tekao o tetovaži. Nikako se nisam željela vratiti na temu odnosa. Ni pod razno. U glavi su mi zujale njegove riječi. Ali mustra kakva jesam, morala sam provjeriti teoriju, pa sam ‘posve slučajno’ temu potaknula u dva, tri razgovora i odgovori su me doslovno pomeli s nogu…

– Bojao sam se da me ne povrijediš, postalo mi je previše stalo a nisam tad bio za ozbiljan odnos.

– S tobom su stvari mogle postati jako ozbiljne, jako brzo a ja nisam mogao ići u tom smjeru, bili smo premladi, pa sam zaključio da je bolje da budemo frendovi.

– Ti si jedina žena koju sam sreo a imala je moć da me doslovno smelje s dvije rečenice.

I tako sam se ponovno javila best frendu.

– Okey, bio si u pravu.

– Za što ovaj put?

– Molim te ne pravi se, znaš dobro.

– Jesi provela svoje malo istraživanje?

– Sumnjaš?

– U tebe? Nikad.

– Nije mi tako nešto nikad palo napamet… uvijek sam mislila da… ma u biti nemam pojma što sam točno mislila.

– Mislila si da ti nešto fali, nije ti sinulo da si zapravo ona koja ih je pomela s nogu jelda?

– Ukratko.

– Al’ signali su ti uvijek bili tu.

– Signali?

– Da. Kaj svi oni imaju zajedničko?

– Hmm???

– Razmisli pa se čujemo. – završili smo razgovor jer je on morao ići nešto obaviti a mene je čekalo ribanje kuće nakon maleraja. Ribala sam štokove i razmišljala kako je taj kreč kazna Božja, jer koliko god trake polijepiš posvuda, on uvijek nađe način da se razlije, zasuši i priredi ti barem dva popodneva druženja s krpama i deterdžentom… i špahtlom za struganje.

– Svi su oni i dalje tu! Na neki način… svi su mi ostali frendovi i zapravo mogu ih zvati za bilo što, kad god… – tipkala sam kao sumanuta sljedeći dan a on je odgovorio s hrpom smajlića koji histerično umiru od smijeha.

– A toliko si mrzila friend zonu do jučer ujutro! – ispalio je i ponovno umro od smijeha.

– Mrzim te.

– I ja tebe mala, hahah, čujemo se!

Uvijek nam govore da pogledamo što smo krivo napravile, jesmo li bile previše emotivne, dosadne, uporne… jesmo li postavile jasne granice i jesmo li sve ‘odigrale’ kako treba? Uče nas da odnos nema smisla ako se ne pretvori u vezu, da ga treba prekrižiti i jednostavno brzo nastaviti dalje. Nitko nas ne uči nositi se s emocijom i s činjenicom da nas intuicija ne vara. Možeš osjetiti kad se nekome zaista sviđaš, kad nije hladan prema tebi, kad trza, kad mu značiš mnogo više no što je spreman priznati, i tebi i samom sebi.

Uče nas da si tražimo felere i da se stalno nadograđujemo kako bi u nekom trenutku postale savršene Stepfordske supruge, jer inače nikad nećemo biti sretne u vezi.

Emocije nikad ne možeš potpuno sakriti

Meni se taj princip nikad nije sviđao, jer sam se uvijek vodila za svojom intuicijom i znala sam negdje u dubini kad bi frajeru značila puno više no što je spreman priznati, jer bi ga odala neka sitnica.

Način na koji bi me gledao, kako bi se smijao mojim provalama, pozorno slušao i pamtio stvari koje su mi važne, javljao se uvijek, što god mi trebalo… signali su uvijek bili tu. I ja sam im uvijek bila i ostala osoba od povjerenja, ona koju nazovu kad imaju neki problem, kad ih nešto muči, kad im treba netko tko će ih saslušati.

I, iako sam mogla osjetiti te male iskrice, onu vibru koja postoji između dvoje ljudi koji se privlače i osjećaju nešto više jedno prema drugom, nisam ih gurala preko ruba. Uvijek sam poštovala izbore. Možda mi ne bi pali lako u tom trenutku ali već koji tjedan kasnije, lako sam se nosila s tim.

Mnogo sam puta čula od bliskih osoba kako oni ne bi mogli biti frendovi s nekim tko im se sviđao i kako je to mučenje, kako nije zdravo, dobro, normalno (nastavi niz) i kako tu uvijek jedna strana želi nešto više.

Vrijeme uvijek učini svoje

Ali svi bi oni zanemarili bitan faktor – vrijeme. Ono učini da iskrice izblijede, vatre se ugase, preslože prioriteti i da dvoje ljudi zaista budu samo prijatelji, osobito ako nikad nisu ni krenuli putem ljubovanja već osjećali samo neke simpatije jedno prema drugom.

Sjetila sam se razgovora s jednom bivšom simpatijom od prije desetak godina, nakon što je prekinuo neku svoju površnu vezicu, s ‘hihotavom glupačicom’ kako ju je zvalo cijelo naše društvo, pa i on sam.

– Stvarno mi nije jasno što si ti vidio u njoj, pa cura doslovno ne zna složiti dvije rečenice. – rekla sam i gledala ga upitno.

– Kad mi je do dubokoumnih rasprava onda pričam s tobom, s njom nisam bio zbog pameti, nego znaš… zabave.

– Aha. – rekla sam i promatrala kako mi tone u očima.

– Mislim, nemoj me sad molim te krivo shvatit’ ali… s njom ne postoji opasnost da se vežem. To je samo zabava. Kad bi mi bilo do nečeg ozbiljnog, viđao bih se s pametnom, dobrom curom, poput tebe.

– Logično. – sjećam se da sam tad odgovorila i osjećala najavu glavobolje.

No deset godina kasnije gledam taj njegov stav, koji me tada nervirao, posve drugačije. On je samo bio iskren sam prema sebi. Nije mu bilo do ozbiljnog odnosa.

Strah od povreda pretvara se u bijeg od ljubavi

Neke od gore spomenutih momaka koji su otišli korak dalje pa se povukli iako su imali emocije prema meni, netko bi nazvao površnim kretenima.

Netko, tko se nikad nije bojao prepustiti vezi i emocijama. Netko tko možda nije bio toliko povrijeđen, tko se nije bojao slomljenog srca, tko nije osjetio kako ponekad trebaju godine da ono opet zacijeli… i taj netko, rekao bi kako ne vjeruje u prijateljstva s bivšim ljubavima i simpatijama.

Ali ne i ja. Jer mi je trebalo dugo da se oporavim od veze koja je trajala predugo i koja me pojela. Zbog nje mogu shvatiti kako je to bojati se opet dati srce i koliko vremena treba da se zakrpaš i ponovno poželiš nešto stvarno, nešto duboko.

U međuvremenu dopuštaš si možda samo površne odnose, za koje znaš da neće napraviti trajnu štetu, jer ti te osobe ne bi mogle puno značiti. Možda su ti razlozi sebični iz nečijeg kuta, ali ako u njih ulaze osobe koje obje žele isto, tko smo mi da osuđujemo?

Sad, razumijem zašto su neki od tih na prvi pogled ‘zločestih frajera’ odabrali biti moji prijatelji. Dali su mi sebe na način za koji su bili spremni. Dali su mi čistu, bezuvjetnu ljubav.

I drago mi je što nisam slušala savjete, dežurnih dušobrižnika. Drago mi je da ih nisam torpedirala iz svog života. Jer da jesam, zaista bih previše izgubila.

Komentari

Neki baner