Samo (za taj) osjećaj..., Svi mi imamo nekog koga više nemamo
Cafe

Samo (za taj) osjećaj…

Nedavno sam napunila četrdeset ljeta. U jedno vruće kolovoško predvečerje osamdesetih godina prošlog stoljeća došla sam na svijet i od tog trenutka pa do danas u srce i pamćenje urezala toliko životnih sitnica, toliko tuga koje izbacuju iz kolosijeka, toliko radosti koje opet vraćaju na staru stazu. Voljela sam, pa izgubila. Gubila, pa iznova voljela.

I uvijek mislila kako ću zapamtiti svaki dosadašnji događaj, svaki trenutak koji me je tijekom ovih mojih četrdeset okrznuo ili prodrmao svojim žalostima ili smijehom. Zapamtiti sve ono što me nekad ispunjavalo i bilo životno važno, jer ono važno u različitim životnim razdobljima nosi različita imena.

No, tek se maglovito sjećam kojim sam to posterima pričvršćenim kilometrima selotejpa uništila sobu, ali nepogrješivo pamtim osjećaj mladenaštva i slobode svaki put kad bih ušla u taj svoj mali prostor i po tko zna koji put zavrtjela kazetu s omiljenim pjesmom na starom Sonyjevom kazetofonu čija vratašca za kazetu su bila zalijepljena istim tim selotejpom.

Ne pamtim više izgled plaže sa prvog samostalnog putovanja na more, tek koprenasto naslućujem nekakve uvale i hridi, ali kristalno jasno mi u mislima živi miris tamarisa u srpanjsko poslijepodne, dah slanog zraka koji se s jutrom uvlači u sobu i onaj lepršavi osjećaj sreće. Kao da vam kakva malena ptica zatreperi krilima negdje duboko u grudima. 

Negdje u mrak zaborava ispratila sam i lica rastanaka.

No, boli nisam mogla. Ostale su živjeti u bolničkoj sobi na izmaku jedne stare godine s kojom je zauvijek otišao i moj otac. Dvanaest godina je prošlo od našeg posljednjeg susreta i ja se fotografijama podsjećam mekih crta njegova lica, dozivam boju njegova glasa prebirući po izdajničkim sjećanjima, no pamtim točno poput švicarskog sata svu golemu, proždiruću žalost posljednjeg zagrljaja, slanu rijeku suza koja grgolji u mom grlu. 

Sjećam se beskrajne bezbrižnosti zajedničkih božićnih večeri. Sjećam se okusa djetinjstva. 

Sjećam se stida prvog poljupca i ponosa primanja diplome. Ne znam više u što sam bila odjevena, kakvu frizuru sam imala. Ali sjećam se da osjećam.

Nakon izvjesnog vremena ulogu skupljača uspomena preuzme srce. A ono od svega najdublje pamti samo kako smo se osjećali u trenutcima koji pletu nisku života. 

Nedavno sam napunila četrdeset ljeta. I shvatila kako je najvažnije upravo osjećati. Pamćenje detalja je ionako varljivo. Nečija boja očiju lako se izgubi u stranputicama uma. No, osjećaj drhtanja pred nečijim pogledom pamti se zauvijek. Zvuk smijeha mijenja svoju melodiju u godinama koje prolaze, zaboravljamo ton, boju. Ali, sjećamo se trenutka u kojemu smo se u tom osmijehu pronašli.

Pa iako trenutke možemo fotografirati, opet ćemo, otvarajući albume, prizvati u sjećanje taj osjećaj koji nas promatra sa stare fotografije. 

Stoga osjećajte, upijte u srca svaki krhki, nepredvidivi trenutak. I ne analizirajte. Ne kalkulirajte. Čim to počnete činiti, prestajete osjećati. Ionako sa životom ne idu upute za uporabu, pa i to silno kalkuliranje i promišljanje na kraju oduzme tu životnu draž.

Samo osjećajte. Jako, gorko, sretno, blagoslovljeno. 

Jedan je život, a mi ga nismo birali. Samo smo se kao iskre vinuli iz istog plamena da svjetlošću ostavimo trag. 

Komentari

Neki baner