Zove me Margita
i ljubi mi stopalo,
dok mi sandalu skida.
Igra se sa mojim uvojkom satima
i o plavoj brvnari mi priča.
Tu nas krije od sveta.
Zove me Margita
i bere mi ruže divlje.
Skida sa njih trnje,
a onda mi ih u kosu upliće.
Letimo na krilima mašte,
ljubi mi jagodice i dlanove suši,
dok probijamo zvučne zidove.
Zove me Margita
i voli me.
Pravi nam ljuljašku od oblaka,
na kojoj se njišemo između sna i jave.
Ukrštamo vetrove
i ubacujemo srca u vrtloge.
Zove me Margita
i skida sa sebe omote.
Niče mi pod kožom.
Prečicom stiže do srca.
Prosipa se pod moja stopala,
dok senkama skida kape.
Zove me Margita
dok mu pesmu pišem.
Ne zna da će nas ljudi čitati,
kada budemo bežali od njih.
U onu plavu brvnaru,
……na kraju kosmosa.
Zove me Margita.
Ja sam duša, koja sve ono što je dokači, slovima daruje, a onda oni koji imaju slične duše, emocijama ta slova osete.
Kao beba su mi dali ime Magdalena, dopada mi se, dobro me predstavlja. Nisam ja ni to ime, ni uloga koju obavljam, niti ono što sam u životu postigla. Zato se predstavljam slovima, rečima, pesmama, to je ona dubina i suština moga postojanja. Pišem isključivo nesvesno, ruka je posrednik između moje duše i papira, stoga čitajte tragove moje duše, koji će ostati i posle mene.
Komentari