Eva Garcia Sáenz de Urturi: Šutnja bijeloga grada
Čitajmo zajedno

Eva Garcia Sáenz de Urturi: Šutnja bijeloga grada

Svako toliko pojavi se neka knjiga koja u čitateljskim krugovima odjekne više od ikoje druge. O ‘Šutnji bijeloga grada’ već se neko vrijeme govori s najboljim mogućim epitetima.

Izvrstan psihološki triler, nećete je moći odložiti, potpuno će vas zaokupiti. I naravno da je teško ne podleći takvim komentarima i neprestanim pohvalama. Marketing je jedna zanimljiva stvarčica. Jesmo li onda sami krivi kad ne dobijemo ono što smo očekivali jer smo se povodili tuđim dojmovima? Naravno da jesmo, nitko nas ne tjera.

Mene je ova knjiga dopala kad su je članice čitateljskog kluba odabrale u velikoj većini za naše kolovoško čitanje. I drago mi je da je tako. Inače bih je vjerojatno na stotoj stranici zaklopila. A to nemojte učiniti.

“Fascinirala me neobična simetrija događaja. Uparene žrtve, u godinama koje završavaju nulom ili peticom… Ubojica i policajac, identični …”

Ovaj je roman zamišljen kao prvi dio Trilogije bijeloga grada, iako se može čitati odvojeno. Radi se o iznimno sporom, jako dobro razrađenom i detaljnom krimiću, smještenom u grad Vitoriju u Baskiji.

Upoznajemo sposobnog detektiva Unaija Lopeza de Ayalu, nadimka Kraken, koji će se morati suočiti s ružnim ritualnim ubojstvima u glavnome gradu španjolske pokrajine. Svako ubojstvo je vrlo dobro isplanirano, uvijek na isti način te uključuje dva tijela. I ne događa se to po prvi puta.

Dogodilo se davno, prije dvadeset godina, a glavni osuđenik za koji dan mora izaći iz zatvora. Je li Tasio uopće kriv za ta prijašnja ubojstva? Ako je, kako je uspio izvesti ista, a nalazi se iza zatvorskih rešetaka? Kopira li ga netko ili je sjedio dvadeset godina potpuno nevin. On tvrdi da jest. Ali previše se toga ovdje događa da bismo mu odmah povjerovali. Nije ni on nevinašce. Naprotiv.

Jako je teško napisati osvrt za roman koji sam toliko puta htjela zaklopiti, a opet me nevjerojatno tjerao na čitanje. Opisi su fantastični, čitatelj ima osjećaj da se zaista nalazi u tom zanimljivom gradu, među svim tim pomaknutim likovima, a atmosfera je nešto najbolje u cijelom romanu.

Autorica se zaista iznimno potrudila da sve poveže u jednu smislenu cjelinu.

Jako je veliki zalogaj uzela. Radnja je spora, prepuna opisa, čak i predetaljna na trenutke. Prvih sto stranica sam se zaista mučila. Nisam se uspjela povezati s nijednim likom, ali sam se bez problema prebacila u ulice Vitorije. Vizualno je impresivan, bogat i također vrlo detaljan.

Kako roman napreduje, tako se i moja zainteresiranost sve više budila. Sredina je sigurno za mene njegov najbolji dio. Napokon sam posložila sve likove u glavi i pomalo se počela upoznavati s njihovom zakukuljenom psihom. Stranice su se same okretale i jedva sam čekala trenutak kad će autorica sve razriješiti.

Kako se primicao kraj, pomalo sam imala dojam da sam sve to negdje već vidjela/ pročitala. Imala sam osjećaj da je ubrzala radnju jer je morala završiti, jer nije više mogla opisivati u nedogled i komplicirati. Kraj mi je pokvario svu tu fascinaciju središnjim dijelom i izvrsnom razradom samog romana. Možda ga je čak mogla ostaviti i otvorenog, s obzirom na to da slijede i drugi i treći dio. Ali to su moje želje. 

Već dugo nisam pročitala roman nakon kojeg sam imala toliko oprečnih mišljenja. Kao da želim samu sebe u nešto uvjeriti. Neki dijelovi su mi naivni i nevjerojatni, a neki iznimno snažni i upečatljivi.

Likovi nisu crno bijeli, nisu transparentni, već jako čovječni, prepuni vrlina i mana.

Na trenutke su me nervirali, a na trenutke sam ih htjela zagrliti. Ponovno imamo jednu priču u kojoj susrećemo neizmjerno nesretne ljude. Htjeli bismo im reći da se trgnu, ali i razumijemo njihove postupke zbog sve patnje koju su proživjeli.

Možda zbog svega ovoga navedenog još uvijek ni sama ne znam koji bi bio moj konačni dojam. Imam osjećaj da se svađam sama sa sobom. S jedne strane, smatram da ga to čini izvrsnim romanom jer otvara jako puno tema i prostora za raspravu. S druge strane, neizmjerno mu zamjeram tako jednostavan i pomalo banalan kraj.

Preporučam ga svima koji vole sporu radnju, puno detalja, mističnost i detalje, a posebno onima koji, poput mene, vole u knjigama otputovati nekamo i doživjeti to mjesto svim svojim čulima. Ovdje ćete to sigurno dobiti.

“Možda to i jest pravi cilj običaja, seoskih veselica, dana označenih u kalendaru. Život ide dalje unatoč tomu što se događaju katastrofe, smrti, ratovi… Možda je to lekcija naših predaka: da se predstava mora nastaviti.”

Izdavač: Fraktura / via: Books

Komentari

Neki baner