Mlada hrvatska književnica Jelena Hrvoj izdala je peti roman
Čitajmo zajedno

Mlada hrvatska književnica Jelena Hrvoj izdala je peti roman – psihološki triler s elementima horora pod nazivom „Drakona – Naslijeđe“

HRVOJ: „DRAKONI“ NE NEDOSTAJE KRVI, BESKRUPULOZNOSTI I LUDILA

Čudovišta su stvarna, duhovi su stvarni. Oni žive u nama i ponekad pobjeđuju, napisao je svojedobno “mračni um” američke književnosti Stephen King. I doista, ne proizlazi li najveća jeza iz činjenice kako ono što nas najviše plaši uvijek nekako balansira na granici urbane legende i zastrašujuće zbilje?

Mlada hrvatska spisateljica i umjetnica Jelena Hrvoj, široj čitateljskoj publici poznata po uspješnim psihološkim trilerima i hororima “Štorka”, “Štorka Manifest”, “Durgina kuća” te “Dedivinacija – Nacija psihoze” svojim je petim romanom još jednom odgovorila na to pitanje.

Naime, “Drakona – Naslijeđe” naziv je Jeleninog novog trilera s elementima horora, a ovog je puta Hrvoj odlučila nadahnuće potražiti upravo u legendi iz svoga kraja – tragičnoj sudbini imućne plemenitaške obitelji Ritter iz Poznanovca.

Naime, nad ruševine se dvorca Sermage – Ritter, poznatijeg kao dvorac Poznanovec, već dugo nadvijaju sjene starih legendi koje su već odavno izbrisale onu granicu stvarnosti i mašte, a Jelena Hrvoj dodala im je još malo tame. Tame u kojoj je nastala još jedna antijunakinja – Drakona. Stoga se prvo pitanje koje ćemo postaviti ovoj nadarenoj autorici, posve logično nametnulo.

Tko je Drakona (i zašto baš Drakona)? Otkud nadahnuće za njezin lik?

Malo je teže odgovoriti na ovo pitanje jer kod mene u većini slučajeva nema „zašto“ ili „kako“. Likovi u mojim knjigama općenito se nameću sami po sebi. Ja sam ovdje svojevrsni katalizator. Jednog mi je dana sinula ideja kako bih voljela pisati o predvodnici mafijaške organizacije, te ispričati priču o kriminalnom miljeu koja je malo drugačija od one filmske. I tako se ime nametnulo samo po sebi. Hibrid je to drakonskog (strogost, nemilosrdnost) i asocijacije na Drakon (zmaj).

Može li tvoja čitateljska publika u „Drakoni“ očekivati dozu straha na koju si ih naviknula u dosadašnjim romanima?

Definitivno. Ako ne i dozu više. Ovaj je roman mješavina stila na koji su ljudi do sada navikli čitajući moje romane, no dodala sam još dva elementa koji bi mogli zaintrigirati sve one koji vole da ih knjiga prodrma. Prvi je činjenica da se dio knjige (ubojstvo Ritterovih) temelji na stvarnom događaju, a drugi element je dodavanje mučenih duša koje progone Drakonu. Također, po dobrom starom običaju, ne nedostaje krvi, beskrupuloznosti i ludila.

Jesi li, prije pisanja romana, istraživala događaje koji su ti poslužili kao nadahnuće? Postoji li razlog zbog kojeg ti je baš tragedija obitelji Ritter postala okosnicom „Drakone“?

Gotovo svi poznati detalji vezani uz obitelj Ritter uz mene su cijeloga života, tako da je tu trebalo samo osvježiti i potvrditi neke činjenice. No, bilo je jako mnogo istraživanja o istočnoeuropskoj mafiji, preprodaji ljudi, prostituciji itd.

Koliko je zahvalno (ili nije) nadahnuće za roman temeljiti na stvarnim povijesnim događajima? Ograničava li nužnost držanja određenih povijesnih činjenica spisateljsku slobodu ili joj, naprotiv, daje dodatni poticaj?

Jako je zahvalno, ali i zastrašujuće. S obzirom na to da moj cilj nije bio pisanje strogog povijesnog romana ispunjenog činjenicama, bilo je daleko lakše pisati. Priča o bratu i sestri Ritter jako je složena i, nažalost, nerazriješena. Prema tome, pisanje svih činjenica, kao što je stavljanje pravih imena bio bi prilično riskantan pothvat. Kad pričamo o držanju činjenica i sputavanju ili poticaju, smatram kako je to individualno od pisca do pisca. Mene osobno nije sputavalo.

Je li moguće „Drakonu“ usporediti s tvojim dosadašnjim djelima? Naime, legende su nekako uvijek dio tvojih romana, no „Drakona“ u sebi krije i tu dozu stvarnosti. Čini li je to zapravo još, uvjetno rečeno, jezivijom? Ta „igra“ sa stvarnom stravom i onom koju kriju skriveni kutovi našeg uma.

Stilski ju je moguće najviše usporediti sa „Durginom kućom“, zbog jednostavnosti. Iskreno, kao netko tko je iznjedrio sve te ideje i stavio ih na papir, ne mogu reći jesu li slične ili različite. Za mene su svi moji romani i slični i različiti. Teško je biti objektivan i smatram kako je najbolje taj odgovor potražiti kod samih čitatelja.

Mlada hrvatska književnica Jelena Hrvoj izdala je peti roman

Koji dio/scenu iz „Drakone“ ti je bilo najteže napisati? Ukoliko postoji takva.

Uh, dobro pitanje. Mislim niti jedan. Ovo je još jedan od romana koji je „izletio“ iz moje glave u dosta kratkom roku i radnja je tekla glatko baš zbog toga što sam se potrudila napisati nešto oko čega ne treba previše mozgati kao što je, primjerice, bio slučaj kod „Štorke“.

Naslov „Drakona – Naslijeđe“ implicira nastavak romana. Imaš li već razrađene ideje u kojem pravcu bi mogao ići?

Imam razrađen jako dobar plan. Ali to je samo plan. Tko zna kakva će biti realizacija. Za sada bih samo voljela reći kako  Drakona neće tako brzo u mirovinu, a možda će se upoznati i s pokojim likom iz mojih ostalih romana.

Jesi li ikada razmišljala glavnim likom svojih romana učiniti muškarca? Neku mušku inačicu Aurore Blue, Ere, Drakone. Jer, unatoč Amaranu u „Drakoni“, on je ipak sporedan lik. Bi li muški antijunak bio manje autentičan i neustrašiv od dosadašnjih heroina?

Započela sam prije koju godinu pisati roman „Perunika“ sa muškim likom kao glavnim. Ali… ali. Muška se i ženska psiha razlikuju u mnogo toga i ako želim napisati uvjerljiv muški lik, moram jako, jako mnogo istraživati i pitati. Iskreno govoreći, lakše mi je pisati o antijunakinjama. A činjenica da ih ima mnogo manje od antijunaka, samo je jedan bonus.

Što si naučila pišući ovu knjigu? Velik broj pisaca običava reći kako ih svaka nova knjiga nečemu nauči; otkrije im jedan dio njih za koji dotad nisu znali.

Ova me knjiga naučila popuštati i slušati. Barem malo. Do sada sam većinom vodila strašno zaštitnički nastrojene bitke prema svojim romanima. Primjerice, ako sam mogla argumentirati nešto što je napisano, tad bih se borila do zadnjeg atoma kako bi ta moja logika ostala u romanu. Ovog sam puta malo popustila kad je riječ o uređivanju. I još jedna zanimljiva stvar. Ovo je moj prvi roman koji sam pročitala nakon što sam ga napisala.

I za kraj, što je tvoj spisateljski kriptonit , a što te tjera dalje dajući ti nadahnuće za sve one besane noći pune straha koje si nam priuštila dok smo čitali tvoje knjige?

Moj kriptonit je hiperaktivnost i loša organizacija vremena. I najmanja mi smetnja može odvratiti pozornost. A što me tjera dalje? Rekla bih – sve ono što tjera dalje i svakog drugog pisca – to je nešto prirodno, poput disanja. Mislim da ljudi koji pišu jednostavno to rade zbog potrebe da se izraze. Većina nas ima nakupine priča u glavi i osjećamo strašan pritisak dok ih ne izbacimo na „papir“. Na kraju, nekolicina nas se ohrabri i uspije podijeliti svoje priče s ostatkom svijeta.

Komentari

Neki baner