Imaš pravo birati svoj kaos, ali ja imam pravo isto tako birati svoj mir, Ništa ti kao uspjeh ne pokaže tko si zaista i tko su ti pravi prijatelji, Ti si teški primitivac ali ja sam zbog toga naučila koliko zaista vrijedim. Pa hvala ti!, Na mom i tvom popisu 'otpisanih', najčešće se nađu oni koje smo jednom najviše voljeli, za što si kriva je to što i dalje vjeruješ u laž da nisi dovoljno dobra baš takva kakva jesi, Ne postoji obećanje o vječnoj ljubavi, postoje samo ljudi i postoji ljubav. Ili je živimo ili odlazimo
Popularno Tridesete

Ništa ti kao uspjeh ne pokaže tko si zaista i tko su ti pravi prijatelji

– Možda se nisi ti promijenila, ali tvoj svijet… on se mijenja, a mi ne možemo držati korak s tim. – rekao mi je ne tako davno, netko jako drag. Tad, činilo mi se to tako blesavo i smiješno. Sad, gledam u kišu što se slila niz prozorska stakla i osjećam se nekako čudno, kao da se uporno borim protiv promjena koje svi vide, svi grle, svi prihvaćaju, samo ja ne. Jer u dubini, ja samo želim zauvijek ostati obična, mala Mare…

To je dobra tema. – rekla je kasnije Maja, dok smo u našoj sobici prolazile kroz aktualne dnevne teme…

Možda… pomislila sam, ustala, uzela grožđe iz kuhinje, pustila Bryan Adamsa i čekala da me pukne inspiracija, onako kako me obično pukne kad trebam pisati. Danas nije dolazila. Pojela sam zdjelicu grožđa, odvrtjela sve omiljene pjesme s playliste… nekoliko puta, i ništa.

Ono o čemu sam zapravo htjela pisati, bilo je upravo ono o čemu nije mudro stavljati slova na papir, tj u virtualni svijet.

Uzdahnula sam i zagledala se u praznu zdjelicu, a zatim u mobitel koji je stalno poskakivao na stolu. Jedna poruka, druga poruka, mail, nekoliko propuštenih poziva, drugi mail… još nekoliko neotvorenih poruka na messengeru.

Shvatila sam da je najviše njih dolazilo od suradnika, wannabe frendova, wannabe suradnika, wannabe…

A najmanje od onih s kojima sam prije pričala satima, sjedila na dugim kavama i maštala o nekim, činilo se tada, velikim i nemogućim stvarima.

Jesam li se zaista promijenila?

Jesam li postala prezauzeta?

I ne toliko. Jer sam se silno trudila ostati sa svima u kontaktu. Ponekad i preko svake mjere. Poslati barem srce u inbox ili neku smiješnu poruku, pa da dam ti svojim ljudima do znanja da ih volim, da su mi nezamjenjivi…

Promijenila si se. – rekla je Maja u jednom od onih svojih naleta inspiracije kad mi silno želi pokazati kako nešto što me muči izgleda iz njenog kuta.

Ne osjećam kao da sam se promijenila. – pomislila sam, ali moj svijet, on se promijenio. Posložila sam prioritete, zadala si ciljeve, krenula u ostvarivanje svih tih svojih želja… mnogih koje šlepam negdje u kutku duše još iz najranijeg djetinjstva.

Usudila sam se, neke stvari koje sam vjerovala da su nemoguće, da su za ‘neke druge’. I uspjela sam.

Jako smo ponosni na tebe. – ubacio se Marin u razgovor.

Jesam li ja ponosna na sebe? Trebala bih biti… – rojile su se misli u mojoj glavi.

Maja je bila u pravu kad je rekla da ljudi uvijek očekuju da se promijeniš kad ostvariš neki uspjeh i postaneš javna osoba. Očekuju da se razbahatiš, poblesaviš, izgubiš kompas. Ne očekuju da ostaneš ista osoba.

Možda je to zato što ne znaju što bi s tobom – istom, a drugačijom?

Možda uznemiruješ njihove demone.

Možda budiš ljubomoru, možda nesigurnost, možda ih podsjećaš da ništa nisu promijenili kod sebe, jer su se uvjerili da ne mogu? Možda im dolaziš kao penicilin i lakše im je misliti da si i ti sad neka grozna osoba, koju je njen uspjeh iskvario, nego si priznati da si ti i dalje ti, neovisno o poslu koji radiš.

Možda im je lakše bježati od svojih demona, kad se sakriju od tebe, kad ne odgovaraju na poruke, kad se prave kako te ne vide i kako im ne nedostaješ. Ali istina je da im fališ itekako, a najviše im fali hrabrost da se suoče sa sobom.

Sometimes it gets lonely at the top.

Nije to zato, što postaneš loša osoba dok se uspinješ na te neke svoje vrhove, nije to zato što zaboraviš redom obitelj i prijatelje, nije to zato što zaboraviš na rođendane, Božiće, važne obljetnice… nije to zato što si ti u suštini druga osoba, već zato što je ljudima lakše ostati u njihovoj zoni komfora i gurnut će te iz svog svijeta, ako ih podsjećaš na to da su ‘zaglavili’.

Počet ćeš se okruživati ljudima koji teže rastu, koji imaju jednake vizije, koji ne vole stajati na mjestu i cijeli život raditi iste stvari. Bit će ti to normalno jer ‘isto privlači isto‘.

I možda će ti se srce slomiti milijun puta, jer ćeš shvatiti da ljubav nekad nije dovoljna da zadrži ljude u tvom životu, ali će ono i milijun puta prerasti svoje okvire, doživjeti ekspanziju, otići van svih granica i vidjeti tebi do tad neznane svjetove.

Promijenila si se. – rekla je Maja.

Jesam, shvatila sam. – prestala sam pristajati na malo, premalo, prestala se zadovoljavati mrvicama, počela sam graditi svoj svijet i odbacila strah od neuspjeha, jer život je ionako samo jedan i bolje je sto put pasti i morati kretati ispočetka, nego uopće ne krenuti.

I znam, to izvana, nekome, bilo kome, ma koliko mi blizak ili stran bio, može izgledati naprosto zastrašujuće.

Uspjeh nema veze s tim kakva si osoba

Al’ tužno je, ne poželjeti pokušati bar dosegnuti svoje potencijale. Tužno je, izgubiti prijatelja jer se ne znaš nositi s njegovim uspjehom. Tužno je zakopati ljubav koju ti netko nesebično daje, jer se bojiš suočiti s vlastitim odrazom u ogledalu.

Ostvariti neki uspjeh ne znači da postajemo lošiji ili bolji, znači da smo ili uporno radili ili imali sreće ili oboje. I dalje smo isti u svojoj srži, samo nažalost mnogima uspjeh bude izgovor da konačno pokažu tko su – u najgorem svjetlu.

Meni to znači zaraditi svaki mjesec svoju plaću, imati nešto više za sitnice koje bih kupila onima koje volim, otići na neka nova mjesta i čitati dobre knjige, ispijati duge kave s ljudima koji su mi važni, smijati se na sav glas, slušati dragu mi muziku, pisati neometano satima… i uživati u prvim danima jeseni.

Ne znači mi to da sam postala ‘bolja od drugih’ jer nisam, samo možda za mene zna više ljudi. Ne znači to da je itko u mom svijetu zbog toga manje vrijedan, jer nije, barem ne meni.

Ne znači to ni da se želim družiti sad samo s poznatima i glumiti neku divu, jer iskreno, meni nije san otići na ručak s nekim poznatim pjevačem i ne imati s njim o čemu razgovarati… na svoje ručkove želim ići sa svojim najboljim prijateljima. Želim da prepričavamo zgode i nezgode, smijemo se našim internim glupostima koje nitko drugi ne bi mogao shvatiti i skupljamo bore smijalice.

Nije mi cilj izdati dvadeset knjiga, pa se onda time hvaliti. Želim napisati knjige koje će nekog nasmijati, nekog utješiti, nekome dati teme za razmišljanje. Želim jednog dana s novcem kojeg zaradim, osnovati zakladu za talentirane klince. Nije mi cilj kupiti privatni otok i glumiti sama sebi boga.

I zbog toga ne volim što me ljudi podižu na nerealna prijestolja koja postoje samo u njihovim umovima.

Marija s naslovnice i Marija koja jede grožđe i šalje blesave memove, ista su osoba. Ista žena koja sam bila i prije godinu, dvije, pet… samo s više životnih iskustava, lijepih i manje lijepih i s više ispijenih kava.

Da, ima ljudi koji koriste svoju stečenu popularnost za gluposti. Rade to jer su zeleni, kao ona curica što je tražila besplatni ručak u nekom restoranu pa postala sprdnja cijelog interneta. Rade to jer su zapravo u sebi nesigurni, polomljeni i izgubljeni i treba im čvrst temelj, moralni kompas i dobar frend da ih rastavi na proste faktore, napije se s njima i pomogne im dovesti ih u red.

Rade to jer misle da si tako daju na važnosti. A zapravo je gube, u očima onih koji su bitni, a to su njihovi ljudi.

Bio poznat ili ne, za svoj ručak uvijek trebaš zaraditi sam. Biti poznat ne daje ti pravo da ljude tretiraš kao stvari, niti bi ti to smjela biti karta da se izvučeš iz raznih gadarija, ali mnogima je. I to govori mnogo, o nama kao društvu.

Biti poznat, za mene, znači imati odgovornost biti bolja osoba, jer se ljudi ugledaju na tebe.

Biti poznat ne znači da ikada gubiš obavezu prestati biti čovjek, već baš suprotno. I to ne znači da zaboravljaš svoje prijatelje. I to ne znači da biraš za koga ćeš imati a za koga nećeš imati vremena, već tražiš način da ga pronađeš za sve one koji su ti važni.

Svojim ljudima, uvijek sam samo phone call away, no matter what.

To nema veze ni s popularnosti, ni s poslom, ni s uvjerenjima o tome tko bi tko trebao biti, već s tim da ih volim. I volim sve ono što nas veže. I vjerujem u njih čak i kad oni ne vjeruju u sebe. I dalje sam tu. Udaljena možda jedan poziv, poruku ili deset koraka.

Jer za ‘Bok, kaj radiš, idemo na kavu?’ ne treba nam ni povod, ni izgovor.

Komentari

Neki baner