Ima li 'samo misli pozitivno' smisla?, Samo za taj osjećaj, Možda je taj izazov sa kojim se borite samo poziv duše da se pokrenete, Strah od slobode
Cafe Razmišljanja

Ima li ‘samo misli pozitivno’ smisla?

Koliko ste puta čuli tu uzrečicu? Zvuči kao neki čarobni štapić, kao nešto čime se reprogramiraju roboti, a ne mi, ljudi s bezbroj emocija i trauma, ljudi obuzeti očekivanjima i nadanjima. Kako biti pozitivan, kada ti se ispred očiju urušava čitav život, a jedino logično zvuči odati se očaju i beznađu?

Ipak, je li uvijek ono što ste radili zato što je logično zapravo i bilo rješenje?

U mom slučaju, često su upravo suprotnosti od onog što bih ja učinila ili htjela učiniti imale smisla. Stoga, zašto ne pokušati zavarati mozak?

Postati promatrač svog života i ne vezivati se previše za ono što ti se događa. Zvuči jednostavno i bajkovito? Bilo bi divno da su nas tim bitnim stvarima učili u školi. Danas bi bilo znatno lakše živjeti. Bili bismo svjesni da je sve samo igra. Ovako, ne poznajemo baš dobro pravila te igre, pa smo izgubljeni kada padne mrak.

Jednog jutra prije par mjeseci, kada smo svi oprezno i polagano izlazili iz krize izazvane virusom, odlučila sam da mi se više ne da svjedočiti vlastitim oscilacijama. S jedne strane, imam sve alate za sretan život, dok s druge čim zagusti padam kao trula jabuka.

Ponekad bih se zapitala zašto si to radim, a onda bih uvidjela da ima nekog suludog mazohizma u tome, pa kao da uživam gledati kako mi se život raspada i ja skupa s njim. Možda zato što sam shvatila kako mi je najdraže upravo to dizanje iz pepela.

Mislim da ne postoji ljepši osjećaj od toga. Možda zato što tada otpuštaš sva glupasta očekivanja i konačno se odlučuješ predati nekim drugim silama u vodstvo. I tek tada nastupa sloboda. Zbog toga je tako dobro.

Od dana kada sam se odlučila na lagani put prema gore iz mojih su očiju sipale londonske kiše, ali nestalo je jedno. Ono što me držalo u gorčini i kada bi krenulo sjati sunce. Nestalo je samosažaljenja i povratak natrag, u neke radosnije emocije, postajao je mnogo lakši. Ovaj put kao da nisam pala, nisko i duboko, već kao da sam se samo pritajila.

Što je zapravo pozitivno razmišljanje?

To nije budalasto, nerealistično, dječje zanošenje i stvaranje iluzije, već ono što nazivamo vjera. Znanje, ne nada, da se sve odvija u savršenom ritmu i da sve ide u pravom smjeru. Upravo onako kako je idealno za nas. U takvim situacijama, pravo je umijeće izdignuti se iznad emocije.

Međutim, to je ono što je ključno. Najteže i najvažnije. Ako to uspijete, možete sve. Naravno da ćete u situacijama u kojima je to moguće djelovati na sve načine da stvari održite i spasite, ali ako je to nešto što nije u vašoj moći da popravite, jedino što možete (za dobrobit sebe) jest otpustiti i gledati kako se razvija.

Možda je nemoguće stalno misliti pozitivno.

Ali, moguće je postati svjestan gdje si, pa se truditi konstantno vraćati na bolje. Pritajiti, pa vraćati. I jednog će dana ono što se činilo kao Sizifov posao ipak donijeti uspjeh. Ako i ne urodi onim plodom kojem ste se nadali, barem ste se dobro zabavili u (svojoj glavi) i nasmijali životu. Čisto da mu vratite.

Komentari

Neki baner