Biti ili ne biti majka – to je pitanje , Riječi..., Tko se to nudi buljiti u grudi i ostale pripovijesti?, Poruka: Naši sinovi i naše kćeri nisu odgajani jednako, Test koji će vas iznenaditi: Razmišljate li kao žena ili kao muškarac?
Razmišljanja

Biti ili ne biti majka – to je pitanje

Imam osjećaj da mi otkad znam za sebe u uhu stoji informacija da ću jednoga dana, kada postanem žena, željeti biti majka. Ili da će to od mene biti očekivano u budućnosti. I tako protekne mladost u mislima o tome želiš li podariti život drugom biću. Znam da postoje žene koje su jedva čekale dan kada će imati djecu. No, kako se mi ostale dijelimo? Na one koje ne žele ili na one koje i ne žele i ne znaju. Imamo li tri ili dvije kategorije u ovom slučaju?

Ja sam sada u godinama kada bi bilo dobro donijeti definiraniju odluku, ali i dalje, godinama nakon, nemam odgovor. Nikada zapravo nisam ni imala, bez obzira što su se u više navrata otvarale priče o tome. Iskreno, koliko god se divim onima koje su izabrale djecu kao svoj životni put, toliko se divim i onima koje nisu.

Mi koje ne znamo, u malo smo većem problemu. Istina, dijete će se dogoditi ako je za to vrijeme i ako treba tako biti, to ponekad nije naša odluka, no hoće li se dogoditi ako je takva kotradikcija u osobi?

Često sam znala čitati razne članke i stavove na temu za i protiv, analizirati svoje mišljenje i emocije o tome, no i dalje nemam odgovor. Petnaest godina kasnije, nakon brojnih veza i mozganja, ja i dalje nemam odgovor.

Znam da sam psihički spremna, znam da se ne bojim, znam da imam uvjete, znam da je za ženu to predivno iskustvo, pa opet, kao da mi ne dolazi prirodno. Kao da mi je svejedno. Kao da mi jednostavno nije napeto.

Neki će reći da je to sebično, no ja se pitam nije li imanje djece sebično. Djecu ionako imamo iz svojih potreba ili strahova, bez obzira što postoje oni koji imaju neke sasvim drugačije razloge. Nije li jedino posvajanje najnesebičnije što osoba može napraviti, ukoliko je i imanje i nemanje djece sebično?

Koja je uopće svrha u imanju djece?

Mislim da je bitno i usprediti imanje djece nekad i sad. Ondašnju nužnost imanja djece koja su pomagala u obiteljskim poslovima te se kasnije brinula za svoje roditelje, sa današnjom situacijom kada je previše ljudi na planeti.

Ne trebamo se kao i nekoć bezglavo razmnožavati, jer je populacija ogromna i životni vijek znatno produžen. Za djecu danas nemamo dovoljno vremena, a ona kasnije odlaze svojim putem i okreću se, što je i normalno, stvarima koje sami žele.

Žene koje se odluče imati djecu u ovom vremenu, moraju biti spremne na mijenjaje svega. U sebi i oko sebe. Moraju ”planirati” svoju trudnoću. Moraju se odreći mnogo toga. Moraju birati. I to ne male odluke.

Muškarcima je imanje djece usputnije nego nama. Oni, ukoliko nemaju partnericu i ostanu sami, ne osjećaju toliko žaljenje zato što se nisu ostvarili kao očevi.

Znam nekoliko žena, doduše već u kasnim pedesetima, koje su izabrale put imanja djece kao logičan slijed života, ne kao pretjerano vlastiti izbor i premda im sada nije žao zbog toga (kome bi uopće bilo žao što ima potomstvo, koliko god ono grozno bilo), ipak su imale samo jedno dijete i već su onda znale da ne bi to više nikada ponavljale.

Stoga, to što mi je zapravo zanimljivo jest stav i ono o čemu slušamo cijeli život. Pitam se, što bi bilo da su nas odmalena učili da je u redu i imati i nemati djecu? Da će ti život biti smislen za što god se odlučila. Kakav bi to onda svijet bio?

Svijet u kojem žena ne osjeća nikakav pritisak i ne misli da će se sutra osjećati loše ukoliko ipak nije rodila i zasnovala obitelj. Da će sutra biti jednako vrijedna ukoliko se i nije ostvarila kao majka. Kakav bi to samo svijet bio…

Komentari

Neki baner