Ako plješćeš nasilniku nisi postao faca, samo si ispao seljačina
Tridesete

Ako plješćeš nasilniku nisi postao faca, samo si ispao seljačina

Uvijek sam se pitala što je to u većini ljudi da se imaju potrebu svidjeti baš onima koji za njih nimalo ne mare ili još i gore, ponižavaju ih i tretiraju kao otirač? Zašto tako mnogo ljudi tako malo voli sebe?

Mnogi zapravo zdravo samopoštovanje i ljubav prema sebi, brkaju s prenapuhanim egom, ali… imati ogroman ego i misliti kako si najbolji i najpametniji na svijetu, nema veze sa samopoštovanjem. Baš suprotno. To govori koliko arogancijom i bezobrazlukom pokušavaš prikriti vlastite komplekse i nesigurnosti.

Ali baš takve pojedince, mnogi doživljavaju kao face, jer oni su glasni i uvijek ih mnoštvo prati u stopu. Zapravo prate ih oni koji nemaju svoje ja i silno žele biti prihvaćeni u neku ekipu.

Zreli ljudi sa zdravim samopoštovanjem, klone se prenapuhanih egotripera bez pokrića.

U cijelom tom cirkusu, primijetim kako mnogi upravo jure za takvim ljudima. Ljudima koji naizgled imaju sve; snažan stav i jasne ciljeve, bogat život, svoju ekipu i svijet koji se naravno okreće baš oko njih.

Mali krug velikih ljudi

Još dok sam bila klinka, nikad se nisam imala potrebu uklopiti. Uvijek sam imala par bliskih prijatelja a ostali me nisu osobito zanimali. Parole ‘ajmo svi biti kolektivno glupi‘ meni su bile dosadne i nemaštovite. Zbog toga su mnogi mislili da sam snob. Vjerojatno sam im izgledala nepristupačno ili kao da se vječno dosađujem.

Uvijek sam imala bujnu maštu i voljela sam istraživati. Što veći izazov to mi je bio veći gušt, jer sam morala uključiti svu svoju dosjetljivost, inteligenciju i kreativnost da bih nešto ostvarila. Zbog toga mi biti ‘dio klike’ nije bilo važno kao što je bilo drugim klincima.

Kako sam odrastala tako se krug mojih ljudi proširio, neki su mi jako bliski, neki ne toliko, ali imam popriličan krug ljudi koji me jako vole i imam onaj unutarnji mali krug velikih ljudi, na koje se uvijek mogu osloniti kao i oni na mene.

Nemam potrebu nikoga impresionirati. Nemam potrebu nikome ništa dokazivati. Ne gradim svoj život kako bih imala reprezentativni primjerak za društvene mreže i frendovska okupljanja. A čini mi se kako mnogi baš to rade i uporno ganjaju neke ljude i forsiraju neke odnose samo kako bi sebi dokazali da mogu, da mogu i oni biti uspješni, biti dio popularne ekipe.

Kad se nađeš s druge strane, one koja ima svu moguću pažnju, podršku i ljubav, shvaćaš kako je to proganjanje nekog radi pažnje i odobravanja, zapravo smiješno. Ali, ako si zrela osoba, nemaš se potrebu tome rugati jer shvaćaš odakle dolazi ta potreba za samodokazivanjem. Ako si arogantni seronja, onda ti ljudi koji tako trčkaraju oko tebe služe kao ispušni ventil na kojem liječiš svoje frustracije.

Kad takva iskompleksirana osoba, u svojoj srži veoma mala i nesretna, sretne nekog tko je posložen, siguran u sebe i potpuno indiferentan prema njenoj lažnoj velićini, onda se ta ista osoba nađe u problemu.

Zašto?

Jer što god napravi, kaže i koliko god da provocira ne nailazi ni na otpor ni na odgovor, već često na poglede pune žaljenja.

Što god napravi, koju god opasku dobaci, koliko god pokušava biti zabavna, smiješna i u centru pažnje, to više pokazuje koliko je zapravo puna kompleksa.

Ti prizori znaju zaista biti tužni.

Ima ih na svakom familjarnom druženju ili na godišnjici mature, na svakoj kvartovskoj fešti ili slučajnoj pijanki petkom.

Uvijek ima taj jedan napuhani seronja, koji zapravo nikad nije odrastao i koji svima pokušava soliti pamet. Obično je najglasniji i prepun komentara o tuđim životima. Većina se smije njegovim glupim forama, njegovi priljepci ga tapšaju po ramenu, nekolicina pametnih ga jednostavno ignorira, ali skoro svima zapravo u suštini ide na živce.

Ako mu dobacuješ postaješ meta

Ako mu pokušaš odgovoriti, ušutkat ćeš ga tek na kratko. Ako se uzrujaš zbog njegova debilizma ili pokažeš da te pogodio, postaješ trajna meta. Takvi obožavaju slabost, daje im opravdanje za njihove postupke.

No, kad sretnete takvu osobu, morate znati da u njoj čuči slomljeno, povrijeđeno dijete. Dijete kojem je dok je odrastalo falilo ljubavi i pažnje roditelja. Dijete koje nikad nije bilo pohvaljeno za uspjehe a moguće ni našpotano zbog nestašluka. Dijete koje je od svojih roditelja bilo ignorirano i zbog toga cijeli život pokušava biti u centru pažnje svih oko sebe, kako bi nahranilo taj bezdan tuge i zanemarenosti koje cijeli život nosi u sebi.

Ne, to ne znači da to ponašanje trebate odobravati, ali u tom cirkusu ne morate sudjelovati.

To me naučio moj tata.

On je po prirodi vrlo miran i šutljiv čovjek. Po horoskopu je vaga i baš ima mnoge karakterne crte jedne mudre, uvijek staložene sove, koja neće reagirati ni na jednu provokaciju.

Njemu kad društvo ne odgovara, on se jednostavno makne i ne brine se uopće što ostatak ekipe misli o tome.

“Život je prekratak kako bih se zamarao tuđim mišljenjima.” – njegova je parola.

Vidjela sam ga u mnogim stresnim i izazovnim situacijama, kad su ljudi na svakakve načine pokušavali iz njega izvuči reakciju a on bi ih samo pogledao mrtav hladan, okrenuo se i otišao. Ako je prigoda bila takva da se nije mogao maknuti, jednostavno bi se posvetio razgovoru s nekim u društvu tko mu je bio zanimljiv.

U situacijama gdje bi drugi dobili slom živaca ili eksplodirali na nekog, on bi samo podigao obrvu, ako i toliko i nasmijao se.

Kad odrasteš uz nekog tko ima takvu moć samokotrole, onda ti školski nasilnici i vječiti žicatelji pažnje, koji prerastu u lokalne prenapuhane seljačine ne predstavljaju ništa a kamoli izazov. Zaobilaziš ih i ne pridaješ im pažnju.

Važno je zaštititi ljude od verbalnih nasilnika

No isto tako, reagiraš kad se okome na nekog tko se s takvim komentarima i provokacijama ne zna nositi.

Bilo je puno situacija kad sam se zauzimala za svoje prijatelje koje bi omalovažavao neki seronja. Bilo je takvih situacija i na radnom mjestu.

Nezavidno je to, priznajem, ali pravi prijatelji, ma pravi ljudi, ne dozvoljavaju da itko maltretira osobe koje su im važne. Tako je i s članovima obitelji i radnim kolegama.

Meni možeš dobacivati svašta jer ja znam tko si i čitam te kroz tvoju fasadu satkanu od arogancije, ali ljude koji se još uvijek nisu naučili postaviti u takvim situacijama nećeš cipelariti u mojoj prisutnosti.

Ako dozvoljavaš da netko nekoga omalovažava u tvojoj blizini a ne reagiraš, onda si isto seljačina. Ako dopuštaš da netko nekoga blati i ne reagiraš, seljačina si. Ako dopuštaš da u tvojoj prisutnosti, itko vrši ikakav oblik verbalnog nasilja i ne reagiraš – seljačina si.

A mi smo društvo koje je satkano od beskičmenjaka koji će radije pljeskati arogantnom seronji, no zaštititi nemoćne.

Nisi faca ako okreneš glavu. Jednostavno si slabić.

Svijet ne treba Supermana, ali treba male, obične super heroje u svima nama. Treba ljude koji će pomoći tako da ne okreću glavu. Treba one koji će se suprotstaviti siledžijama i frustriranim egotriperima. Treba one koji će pružiti ruku i pomoći starcu da prijeđe cestu i propustiti trudnicu u redu za blagajnu.

Svijet treba ljude koji znaju kako biti ljudi.

No mnogima je baš ta, korijenska ljudskost postala najveći izazov.

Komentari

Neki baner