O jednoj jeseni, Pavel Globa: Ovih 5 horoskopskih znakova na jesen čeka dramatični životni preokret!, je najbudalastija tuga među tugama: Najjepši citati o najšarenijem godišnjem dobuŠto je u jeseni tako tužno?
Razmišljanja

O jednoj jeseni

Jesen me uvijek zatekne nespremnu. Prikrade se dok još snena iščešljavam pijesak juga i bonace pune soli i šapata iz kose. Spusti mi na postelju kiše, pa ih zavrtloži vjetrom i olovnim oblacima i ranim sumracima.

Slatki sok bresaka ne lijepi se više za obraze, a lavanda se s divljih livada, ukroćena i podrezana, preselila u sjenovite kutove ormara, u škriputavi mrak ladica. Pažljivo umotana u mirisne vrećice. Da te usred zime iznenadi ljeto u džepu vunenog kaputa.

Sve me rjeđe budi sunce prebirući mi po trepavicama; kroz drvene se rebrenice prozora ne naziru trake plavog neba i bijela paučina visokih oblaka. U tom sjetnom polumraku jesenjeg jutra katkad nisam sigurna je li uopće svanulo. Tako duga je noć, a tako varljivo svitanje.

Iz polusna me trgne štropot kiše po dasci prozora, pa se, zlovoljna i uspavana, srdim na svaku tu rasplesanu kap koja je otjerala ptice pjevice iz grma jorgovana ispred kuće. Nedostaje mi taj dobrojutarnji cvrkut, onaj kojim mi u naručje bace sve boje ljetnog dana koji se pruža preda mnom. Tragajući za sunčevim domom negdje na kraju svijeta, usplahirena jata za sobom su ostavila tek suho triješće gnijezda i zalutala pera zapletena u mokroj travi.

Teško se odvajam od mekog utočišta postelje. Umjesto slatkog daha južine i ljetnih ljubavi, u nosnice mi se uvlači miris vlažnog drva i teškog dima probuđenih tvorničkih dimnjaka, pa bih se najradije zatvorila poput školjke i prespavala sve te kiše, studeni i nemirne duhove jesenskih vjetrova. Ne znaju oni za bonacu i more što kao ulje stoji pod njom smirujući i školjke i ribe i rakove i masline i ljude.

Ustajem ipak. I u jesen se grade snovi.

Nostalgija mi se skrila u skute i njedra, pa se grijem o njenu blizinu dok bosim nogama koračam ususret danu i drobim oporo zrnje kave u mlinu preglasnom za sjenovitu tišinu kuhinje. Iz džezve voda vrije, diže se i pjeni bijesno poput oluje, pa ju smiruje kava što se u njoj utapa.

Crna je poput ugljena kojim se loži ona lokomotiva koja vuče putničke vagone svakog jutra u šest. Putnici dahom magle staklo i magla izvana dahće u njih. Vrijeme za posao. A vrijeme za fjaku pod suncem? Za zagrljaj kvrgavih prstiju masline i njegovih leđa što poput delfina izranjaju iz valova, pa se ljeskaju dok ne zažmiriš pred sjajem i žudnjom.

Imaju li sve čežnje boju ljeta što odlazi?

Ulica prigušeno mrmori; nepregledna šuma šarenih gljiva kišobrana sudara se u žurbi; ma, tko još sniva o morskim vilama i suncu što sutonom pali more na obzorju?

I dok omatam šal da me zaštiti od vjetra i jeseni, negdje me duboko iz njegovih niti zaplahne blag miris parfema. Ne sjećam mu se više imena, samo znam kako miriši na studen, na drvo koje gori, na vaniliju i kolače, na njegove ruke ispod moje kose.

Miriši na lišće koje šušti koracima, na onaj iznenadni vjetar po čijem dahu znaš da je zima blizu; na kestenje i crne prste i suho cvijeće. Štipa me za obraze, pa znam da sam tu, ista kao i prije jeseni, i da je jesen tu, ista kao i prije mene.

Udahnem jesen i više nismo stranci.

Ljeta uvijek iznova moraju umrijeti da bi jeseni proslavile svoja rođenja. I znak beskonačnosti je tek iskrivljen zatvoren krug.

Kada kiša stane, jesensko sunce ne peče snažno vatrom ljeta, no grije više nego ikada, pa dok priroda po tko zna koji put gasne u bojama zlata i krvi, znam – kad se ponovo rodiš u istom životu, ne umireš nikada.

Komentari

Neki baner